Stražarni lopov i dobri duh alternativne scene: GORAN POLAK
U njegovoj prijateljskoj posveti u primjerku knjige “Stražarni lopov”, autor Goran Polak iznio je najiskreniju moguću gestu — izrazivši nadu kako ću čitajući knjigu, u njoj pronaći djelić sebe. Vjerujem da nisam jedini koji je čitajući Polakovu knjigu osjetio upravo to — patinu vremena koje je bespovratno prošlo, u kojem svatko na svoj način, prisjećajući se trenutaka iz naših vlastitih paralelnih sanjarskih svjetova, poput Polakovih živih slika i sjećanja, pomno čuva uspomene na odrastanje, mladenačku spontanost, neizvjesnosti, strahove, životne lekcije, tužne trenutke i neizbrisiva prijateljska druženja, uz utjecaje i otkrivanja novih svijetova, posebno onih vezanih uz muziku.
U tom smislu, poistovjećivati se s Polakovim uspomenama, krajnji čitatelji bez problema postaju “Rachel” iz Scottovog “Blade Runnera”, njegujući uspomene koje nisu njihove, ali iz nekog razloga se poistovjećuju s njima, jer komadići te bliske prošlosti, unatoč generacijskom jazu i u ovom slučaju autentičnošću Polakove generacije, jesu odjekivali nekim žarom i u nama, koji smo stasali nešto kasnije. Jugoslaviju i mnogo toga nastalog u okvirima federativne tvorevine, dio današnjeg društva kontinuirano predstavlja kao “mračno doba”, nešto mlađi dio ne mari previše, dok ga onaj drugi dio pak predano njeguje kao bitnu ostavštinu vremena koje je (neslavno) završilo. Polakov blog “Stražarni lopov”, na prvu ostavlja dojam nabacanosti i nasumičnih “entryja”, no uspijeva uokviriti neko svoje vrijeme i pružiti krajnjem čitatelju uvid u svijet u kojem su ljudi iz prijeke potrebe stvarali sadržaje za sopstvenu zabavu, iz čega je neminovno da se razvije i nešto što zovemo — alternativna scena. Scena međutim ne ovisi isključivo o stvaratelju već i o konzumentu, tj. publici i u tom pogledu, generacija koju je ovjekovječio “Stražarni lopov”, nudi neiscrpan izvor informacija svima koji smo odrastali kroz osamdesete i devedesete, posebno u skladu s rapidnim razvojem novih tehnologija koje su nas odvukle u beskraj virtualnih (ne)mogućnosti.
Knjiga “Stražarni lopov” čita se s užitkom, tvoreći dinamičan slijed opširnijih ili kraćih priča, autorovih osobnih doživljaja podcrtanih s jedne strane komičnim situacijama, nestašlucima, vratolomnim avanturama, opuštenošću i znatiželjom — s druge strane, otvoreno progovarajući i o težim trenucima, bolnim gubicima i životnim kompromisima, ovjekovječivši u knjizi jako puno njemu bitnih i bliskih lica, među kojima dijelimo drage nam prijatelje i poznanike.
Očekivati da “Stražarni lopov” u obliku knjige sadržajno reflektira i autorov spomenuti kultni internetski blog, vjerojatno bi podrazumijevalo čitavu seriju svezaka po uzoru na “Opću enciklopediju” — blog “Stražarnog lopova” ostaje neiscrpno mjesto informiranja, a knjiga adekvatno sažima Polakovu osobnu životnu priču i njegovo odrastanje u rodnom Zagrebu, no Polak uspješno povezuje svoje brojne avanturističke izlete i van rodnog grada u koji se nanovo vraća, što čitavu priču čini neodoljivo putopisnom — kroz poglavlja u kojima autor ne zalazi u suvišne digresije filozofirajući u prazno, već iznoseći momente u kojima su ga sukladno odrastanju ponijele emocije i znatiželja, saživjevši se s okolinom putem muzike, pronalazeći ili nanovo otkrivajući njegovo “ja”.
Kako je Richard H. Kirk jednom rekao — muzika zbližava. Ta tvrdnja ostaje evidentna kroz generacije do danas. Na nešto manje od 500 stranica, “Stražarni lopov” istinska je preporuka svima — ne kao pokroviteljski nostalgičarski podsjetnik na “Zagreb kakav je bio nekad”, već ističući dodirne točke sadašnjeg i tog nekadašnjeg vremena, podcrtane supkulturnim temeljima i čitavim nizom spojivih i nespojivih svjetova oko toga. Tijekom pripremanja same knjige, Polak je uradio i LP ploču potpisanu kao “Stražarni lopov i dobri ljudi”, okupivši zanimljive suradnike u svom sjaju i šarenilu generacije kojoj pripada, rezultirajući pločom koja se, poput knjige, “čita” s užitkom.
Za Sjeveroistok, Goran je pristao na prigodan intervju, u kojem slijedi još zanimljivih informacija.
SI: Počnimo s formalnijim pitanjem — u knjizi si iznio priču oko imena “Stražarni lopov”. Je li ime bilo temeljni okidač za pokretanje bloga?
GP: Ne. Sama Ideja bloga nije imala nikakve poveznice s imenom. Tražio sam za ime neku neobičnu kombinaciju riječi, nešto što kad se upiše u tražilicu, da odmah ponudi link na moj blog i to mi se činilo idealnim. Među prvim postovima u nastavcima sam objavljivao svoju priču „Stražarni Lopov u potrazi za vanzemaljcima”. Bila je to mala posveta trashu. Glupava storija u kojoj, kako i sam naslov kaže, glavni lik Stražarni Lopov traži vanzemaljce koji su se pojavili na brdovitom Balkanu i poludjeli za rakijom. Svaki dio priče temelji se na originalnim člancima o pojavljivanju letećih tanjura u vrijeme Jugoslavije. Uz skenove tih starih članaka, u svaki post dodao sam sken neke otkačene reklame iz časopisa „Svijet”, iz brojeva koji su objavljeni još prije Prvog svjetskog rata. Na prvoj verziji naslovnice bloga je, ako dobro pamtim, između ostalog pisalo: "Kratke priče o izgubljenoj generaciji i o avanturama posljednjeg avanturiste i pustolova Stražarnog Lopova". S vremenom sam to maknuo, jer su ljudi mene kao autora bloga počeli zvati ”Stražarni lopov”, pa je izgledalo kao da za sebe pišem da sam posljednji avanturista i pustolov.
SI: Kako vrijeme promiče, događa se da se rješavamo stvari iz prošlosti… Čitajući tvoju životnu priču i prolazeći kroz svu tu sačuvanu memorabiliju, koliko si u startu bio svjestan da želiš sačuvati tolike dragocjenosti iz tvojeg života? Smatraš li se hrčkom?
GP: Ma nisam ja kroz život sačuvao gotovo ništa od svojih stvari iz prošlosti. Pogubio sam čak i neke koje su mi fakat puno značile. Nemrem prežalit gubitak audio snimaka mojih koncerata sa Dee Deejem iz ranih osamdesetih i naše fotografije sa koncerata u SC-u. Imao sam na VHS kazeti kompletnu video snimku koncerta mojeg Endymiona iz zagrebačkog “Podrooma”. Gomilu profi-fotografija benda. Sve se to pogubilo kroz vrijeme. Kao što uvijek ponavljam, sve ono što je na ”Stražarnom lopovu”, kolektivna je arhiva nekih tristotinjak, ako ne više dobrih ljudi, koji su mi za objave na blogu otvorili svoje privatne arhive. Ja naravno arhiviram svaki post koji napravim, ali sve mastere nakon digitalizacije vraćam vlasnicima. Dok sam pokretao blog, nisam imao gotovo ništa. Ja nisam kolekcionar ex-Yu muzike. Hrčkom se smatram isključivo u kontekstu moje audio i video kolekcije neobjavljenih traka stranih bendova i muzičara koji su obilježili moj život. Uz te neobjavljene trake na kojima su uglavnom live, demo i odbačene snimke, imam originalna izdanja doslovno svega onoga što su ti bendovi službeno objavili. Knjige sa njihovim biografijama i fotografijama… Imam neko ludilo u glavi koje me tjera da kupujem kompletne diskografije svih bendova koje volim, a ima ih stvarno puno, tako da mi je soba do plafona ispunjena muzikom.
SI: Tvoj blog krcat je informacijama o znanima i neznanima, autorima na muzičkoj sceni, kao i običnim “malim” ljudima — tu mi na pamet momentalno pada fascinantna fotoarhiva Gorana Pavelića (koji je među brojnim tvojim poznanicima i prijateljima prisutan i u “Stražarovoj” knjizi), koji je predano dokumentirao društvenu vrevu tog vremena, portretiravši i povezujući tako “male ljude”, a ne samo muzički podrcrtane sadržaje i njihove scenske veličine. Danas, čini se, naše živote uređuju društvene mreže — koliko po tebi one doprinose interakciji ljudi uživo?
GP: Goran Pavelić Pipo je legenda, no puno ljudi ustupilo mi je svoje fotografije, pa ne bi bilo u redu da bilo koga posebno ističem. Samo u knjizi ima više od 700 fotografija. Na blogu ni sam ne znam koliko. Društvene mreže, mislim na FB, jer druge ne pratim, pozitivne su mi u kontekstu starijih generacija, budući da se i oni najbliži kontakti kroz život pogube. S puno ljudi se ne bih nikada više uživo sreo da nismo obnovili kontakt preko FB-a. Možda se ne bi ni prepoznali na ulici. Isto tako je pozitivno to što društvene mreže promoviraju raznorazna događanja, na kojima se često ljudi koji se znaju samo preko FB-a, susreću i uživo upoznavaju. Naravno postoji i ona negativna strana društvenih mreža u kontekstu interakcije uživo, a ta je da se mnogim ljudima društveni život sveo na kuckanje po tipkovnici kompjutera. Umjesto da nazovu frendove i popričaju, nađu se s njima, oni samo kuckaju. Nikuda ne izlaze, a pametuju o noćnom životu Zagreba. O današnjim klincima? Naravno uvijek je naglasak na tome kako je kao nekad bilo super, a kao danas više nema ničega, što je totalna zabluda. Uh, kako bih se ja znao dobro i u današnje vrijeme provoditi da sam mlad.
Meni je FB interesantan ponajviše zbog kontakata vezanih za blog i moju web stranicu ”Jesus Loves The Stooges”, kao i zbog promocije postova sa bloga. Da nije njega, sigurno gledanost ”Stražarnog lopova” ne bi bila takva kakva jest. Puno mojih najbližih prijatelja ne koristi FB, tako da ga možda ni ja ne bih koristio da nije toga. Sjećam se da sam ga bio otvorio samo da bih preko njega došao do Jamesa Williamsona iz Iggy & The Stoogesa. U početku su mi više manje svi frendovi na FB-u bili stranci, ponajviše iz Detroita. Od toga je krenulo.
SI: U svakoj video objavi na tvojem službenom YouTube kanalu redovito se pojavljuje disclaimer o “izgubljenoj generaciji” — koliko je ona sama doprinijela svojoj “izgubljenosti”? Usuđujem se reći i “zatvorenosti”?
GP: Mislim da nije nimalo doprinijela svojoj izgubljenosti. Osim ako se pod time ne smatra činjenica da nismo pristajali na kompromise oko muzike koju smo stvarali. Nezainteresiranost medija i diskografskih kuća za sve što po njihovim kriterijima nije bilo dovoljno komercijalno da bi se prodavalo, u osamdesetima je dovelo do toga da su alter i punk bendovi koji su u to vrijeme egzistirali, na sceni ostali izgubljeni u vremenu. Nema tragova. Bez nosača zvuka i medijske podrške jednostavno se nije moglo nešto više napraviti i sve se svelo na demo-kazete koje su bendovi sami umnožavali u minimalnim tiražama. Nije tu bilo nikakve zatvorenosti od strane bendova i ljudi koji su te bendove slušali.
Krajem osamdesetih, Zdenko Franjić je sa ”Slušaj Najglasnije” inicirao pokretanje nezavisnog izdavaštva i devedesete su izgledale obećavajuće. Bili smo u najboljim godinama života, bendovi u kojima smo svirali su glazbeno sazreli, svi smo napravili kvalitetne snimke. No došao je rat i sve se rasplinulo. Jednostavno nam nije bilo suđeno. Tih par godina rata nam nije samo progutalo mladost. U većini nas je progutalo i želju za sviranjem. No pod „izgubljena generacija“ ne mislim toliko na glazbenu scenu, koliko na ljude. Puno mojih prijatelja se nestalo u protoku vremena. Pričama koje sam napisao, želio sam sjećanja na njih na neki način spasiti od zaborava.
SI: Nastavno na prethodno pitanje, malo neumjesna opservacija s moje strane — koliko je u svemu tome bilo i elitizma? Dio si progresivne generacije koja je u svoje vrijeme, kroz muziku i podršku, podigla kriterije, kreirala društvene sadržaje, no istovremeno, široj publici taj svijet ostao je poprilično opskuran…
GP: Mislim da nije bilo elitizma. Barem ne u mojem okruženju. Široj publici taj svijet ostao je poprilično opskuran, isključivo iz razloga što širu publiku taj svijet nije nimalo zanimao. Vrata su uvijek bila otvorena za sve koji su imali interesa proći kroz njih. Nažalost, takvih nije bilo puno. Kao i danas, većina ljudi je tada slušala komercijalnu zabavnu, pop i narodnu muziku. Ništa se nije promijenilo.
SI: Sudjelovao si u radu mnogih lokalnih grupa, muzički ostavši vezan uz dva istaknutija autorska benda tih godina — Endymion i na ulasku u devedesete s Yola Yola. Koliko je sve bilo tek odjek trenutka i mladenačke energije, a koliko se uopće moglo razmišljati na dulje staze o stvaralačkoj autonomiji i samim time o nekoj konstruktivnijoj budućnosti i ostvarenju ambicija?
GP: Pitanje je koliko je u svemu tome kod mene bilo stvarnih ambicija. Moj brat Igor, osim što je bio gitarist u grupi Endymion i prije toga u bendovima u kojima sam svirao s Dee Deejem u prvoj polovici osamdesetih, uvijek je odrađivao menadžerski dio posla. Dogovarao je snimanja u studiju, koncerte, foto sessione... Ja sam se samo pojavio tamo gdje je u datom trenutku trebalo i morao sam nastojati da pritom ne budem previše smantan. Meni je uvijek bila jedino važna zajebancija na koncertima i tulumima, prije i nakon njih. Daleko od toga da mi nije bilo stalo da bend nešto napravi, no o budućnosti nisam nikada baš nešto pretjerano razmišljao.
Nakon što sredinom osamdesetih čak ni bendovi poput Psihomodo Popa, koji je već tada imao svoju konkretnu publiku i lokalne hitove, nisu mogli dobiti u Zagrebu ugovor za ploču, mi to više u Hrvatskoj nismo ni pokušavali. Igor je preveo moje tekstove na engleski. Napravili smo kvalitetne snimke i u vlastitoj nakladi na kazeti objavili album "Scenes De la Vie Future". U Sloveniji smo sa jednom pjesmom sudjelovali na izdanju "041 Compilation", te nam je nakon koncerta u Kölnu ponuđeno objavljivanje albuma u Njemačkoj. Da nije počeo rat i da smo objavili taj album u Njemačkoj, možda bi se u meni čak pojavila neka ambicija. Ovako, nakon rata je već proš'o voz.
U Yola Yolu sam došao na gotovo. Tada sam mislio da više neću svirati, no jako mi se svidjela demo-snimka koju su mi poslali po zajedničkom frendu, pa sam prihvatio poziv u bend. '94 smo došli do zida, no nakon 25 godina smo se ponovno okupili u istoj postavi, nedavno smo u Močvari odsvirali povratnički koncert i ak' će biti sve ok, sljedeće godine u vlastitoj nakladi objavljujemo ploču. E, onda ću početi razmišljati o budućnosti i možda mi se do moje stote ambicije ostvare.
SI: Na domaćoj alternativnoj sceni kreativnost ni danas ne jenjava — s obzirom na vrijeme koje je tebe obilježilo kao slušatelja i kao muzičara, nalaziš li vremena za današnju scenu i imaš li neke favorite na današnjoj sceni, kod kojih osjetiš da u sebi nose jednak naboj, kao što je bilo i u tvoje vrijeme?
GP: U današnjem digitalnom dobu, bendovi koriste web-alate kojima bez diskografskih kuća i medija pronalaze put do publike. Ja te platforme za slušanje muzike ne koristim. Ne gledam ni YouTube. Kad mi neki mladi bend pošalje svoj video, obavezno ga pogledam i napišem mu komentar, no daleko je od toga da mogu reći da pratim današnju scenu. To mislim promijeniti, jer plan mi je na ”Stražarnom lopovu” napraviti seriju postova s novim punk i alter bendovima. Srećem te mlade ljude na koncertima starih stranih punk i alter bendova. Neki od njih prate ”Stražanog lopova” pa mi se jave. Ma ništa se nije promijenilo. Isto su opaljeni kao mi nekada.
SI: Posljednjih dvadesetak godina svjedočimo sve većem entuzijazmu mlađih generacija, tzv. iskapača, koji angažirano i predano istražuju i sudjeluju u spašavanju od zaborava neopisivo vrijedne ostavštine. S mnogima blisko surađuješ u tom pogledu — kao bloger, koliko stigneš pratiti kolege i čiji bi individualni istražiteljski rad istaknuo kao vrijedan?
GP: Moram ti priznati da ne pratim niti jedan blog i YouTube kanal, a kod objava uglavnom surađujem s frendovima, autorima materijala koje stavljam u postove, s bendovima, fotografima, raznim umjetnicima, kao i s "običnim" ljudima koji su svojim samim prisustvom obojali vrijeme o kojem pišem. Ništa ja tu pretjerano ne istražujem i iskopavam. Ljudi mi najčešće sami govore da imaju nešto za objavu na “Stražarnom” i onda to tako krene. Jedna objava vuče drugu. No, kad već pitaš za vrijedan istražiteljski rad od mojih suradnika na blogu i prije svega prijatelja, posebno bih istaknuo istražiteljski rad Igora Mihovilovića, s naglaskom na splitsku rock i alter scenu, te Dalibora Platenika, s naglaskom na požešku punk i alter scenu.
SI: Razumljivo je da svaka generacija svoje vrijeme odrastanja smatra “najvrijednijim”, no posljednja dva desetljeća svjedočimo patološkom zapadanju u kolektivnu nostalgiju, gledanju unatrag u potrazi za “boljim vremenima”. Dodajmo tome nesnosnu trendovsku retro-eksploataciju, posebno u kontekstu muzike. Koliko po tebi takva društvena regresija šteti sadašnjosti?
GP: Onak' na prvu, rekao bih da šteti, jer sama ideja da se "živi u prošlosti" mi je nazadna, no kad onda malo bolje razmislim o tome, mislim da ipak ne šteti. Ak' se nekom brije na neka "bolja vremena" dok je bio mlad i lep, nek' brije. Pogotovo ako se pritom dobro osjeća. Samo nek' s tim previše ne davi sve oko sebe.
Pitanje je i koliko je ta trendovska retro-eksploatacija na koju misliš u stvari velika, jer unatrag manje od godinu dana izgleda da većina ljudi u državi ima nostalgiju za vremenom prije '45., a današnje klince koji slušaju punk i alter muziku boli briga za kolektivnu nostalgiju njihovih staraca. Žive u svom svijetu i boli ih briga za sve ostalo. Poznato, zar ne?
Mada se radnja dobrog dijela mojih priča događa u osamdesetima, u njima nema retro-nostalgije. Trudio sam se prikazati svijet u kojem sam živio što realnije. Mislim, realnije, iz perspektive čudaka poput mene. Ma nije bitno kakve su kulise, bitno je kakvi su ljudi, a muzika je il' dobra, il' loša. Tak' svejedno dal' je iz osamdesetih, devedesetih ili kasnije. Dal' je “retro” ili nije.
SI: Vratimo se na tvoja dva izdanja — ploču "Hodam, gledam, prolazim“ Stražarnog lopova i dobrih ljudi i knjigu “Stražarni lopov”. Kad si započinjao s blogom, je li već tada bila prisutna i ideja o knjizi i nosaču zvuka?
GP: Želja da jednog dana napišem knjigu, u stvari je inicirala pokretanje bloga. Prvi post koji sam objavio je priča "Tragovi", koja započinje za šankom u ”Concordiji”, s pitanjem koje mi postavlja moj prijatelj Lujo: "Kad ćeš napisati knjigu? Netko od nas mora napisati knjigu o svemu ovome, mora ostati neki trag." S tom istom pričom počinje i knjiga.
Ideja mi je od početka bila objavljivati na blogu priče kako mi koja padne na pamet i jednog ih dana objediniti u knjizi. S objavljivanjem raznoraznog popratnog materijala i sa stvaranjem interaktivne slike vremena u kojem sam živio, blog je postao to što je postao, no s time sam u biti ubio ideju zbog kojega sam ga stvorio. Iz tog razloga, prije nešto više od godinu dana, stopirao sam objavljivanje novih postova na blogu sve dok ne završim knjigu. Sad kad sam je objavio, ponovo sam pokrenuo objave. Puno toga se u međuvremenu skupilo.
A ideja o albumu… Kad se ponovo okupila grupa Yola Yola i kad sam nakon nekih 25 i kusur godina ponovo uzeo bas u ruke, uglazbio sam neke svoje tekstove s bloga i kasnije iz knjige — priču "Izgubljena besmrtnost" i dio priče "Djevojka s prerezanim venama", koju sam kao pjesmu preimenovao u "Noćni tramvaj u svemiru". Snimio sam bas gitaru, info vokal, isprogramirao bubanj i napravio zvučnu kulisu sastavljenu od zvukova koje sam snimio ispod mostova na Savi i po noćnim tramvajima. Kako sam u to vrijeme za pjevačem Saletom i gitaristom Labeom snimao vokale za pjesme Yola Yole, Sale mi je na matricu koju sam napravio, usput snimio naraciju za te dvije pjesme, a Labe je za jednu snimio psaltir, srednjovjekovni gudački instrument. Kako se te pjesme glazbeno nisu uklopile u koncept benda, završio sam ih s prijateljem Darkom Kordovanom Darom — u osamdesetima članom, osnivačem i u ranoj fazi benda glavnim autorom pjesama naše kulte grupe SexA — koji mi je za jednu snimio synth, a za drugu gitaru. Uključio sam još i Rujanu Jeger za dio čitanja, te mog sina Tina s jednom gitarskom dionicom. U toj fazi nisam razmišljao o snimanju albuma. Ideja da ga snimim, inicirana je tek kasnije jednim kratkim razgovorom s Darkom Rundekom o prolaznosti. Sve o tome napisao sam u knjizi i na inneru LP-ija i CD-a. Darko je otpjevao i jednu pjesmu na albumu.
SI: Kako je tekao stvaralački proces, koliko je realizacija ovisila o vanjskim faktorima — posebno ploča? Okupiti na daljinu takvu jaku ekipu djeluje zahtjevno, uzevši u obzir da dio suradničke ekipe razasut po svijetu? Istovremeno, ploča odiše spontanošću i opuštenošću…
GP: Stvaralački proces je za sve pjesme sa ploče bio isti. Prvo sam napravio demo matricu na način kako sam ti opisao. Dakle, snimio bas, info vokal, metronom-bubanj i napravio zvučnu kulisu. Nakon toga bih tu matricu poslao Siniši Banoviću u Amsterdam, da na mjesto mog metronom-bubnja snimi živi bubanj. S njim bih još poradio na aranžmanu pjesme i nakon toga bih finiširao matricu za snimanje svega ostaloga. Ostali muzičari, a bilo ih je tridesetak, snimali su na tu matricu svoje dionice, bez da su imali uvid u kompletnu pjesmu. Ja bih im objasnio ideju pjesme, gdje ide njihov instrument i kako sam ga otprilike zamislio, a sve ostalo bih prepustio njihovoj kreativnosti. Što su snimili to sam stavio u pjesmu bez nekih posebnih dorada. Svi su mi poslali po jednu snimljenu liniju svog instrumenta, sa zvukom koji su sami posložili i koji sam kao takav ostavio u završnom miksu. Dosta vokala je snimljeno na način da oni koji su ih snimali, nisu ni čuli pjesmu. Pročitali su priče, a ja sam onda u miksu sve posložio na prava mjesta. Dara je čak snimao synth i gitaru, bez da je čuo matricu pjesama. Samo sam mu rekao tonalitet i opisao sliku, koju je onda on obojao zvukom. Zbog načina na koji smo je snimali, ploča je i morala, kako si rekao, odisati spontanošću i opuštenošću. Stvaralački proces bio je čisti zen.
Osim Caprija iz Haustora, Bege i Bare iz Trobeca, Ivice Kosavića iz grupe Gone Bald, Zdenka Franjića, Labea i mog sina Tina, s kojima sam zajedno snimao najčešće uz pomoć Igora Mihovilovića, sve ostalo je snimljeno na daljinu. Američka punk-rock legenda Sonny Vincent i Korozija, originalni bubnjar Majki, snimali su u Americi, Vinski iz Trobeca i Zoki Čalić iz Majki, u Sloveniji. Kilmister iz Majki u Čakovcu, Igor Djeke iz Discipline Kičme u Vinkovcima, Kralj iz Termita u Rijeci. Svi ostali snimali su u Zagrebu. Osim jednog vokala i jedne gitare, ništa na ploči nije snimljeno u studiju. Sve je snimano po stanovima i prostorima za probe.
Okupiti na daljinu sve te muzičare nije mi bilo nimalo zahtjevno, jer svi su oni drage volje pristali sudjelovati i svi su mi već u roku od par dana poslali svoje dijelove snimljene. Bio mi je veliki užitak i čast surađivati sa svim tim divnim ljudima. Album se može besplatno poslušati na YouTubeu, kao i na svim ostalim digitalnim platformama za slušanje muzike, a ak' netko želi imati LP ili CD, nek' mi se slobodno javi.
SI: Izdanje knjige “Stražarni lopov” pokriva tvoje osobne uspomene. Čitajući je, evidentna je (emocionalna) težina tih uspomena…
GP: Priče u knjizi uglavnom su autobiografske, kronološki smještene u vremenski period od sedamdesetih, pa sve do objave albuma Stražarnog lopova i dobrih ljudi, početkom 2023. godine. One pokrivaju, više-manje sve važnije događaje u našim životima kojih sam se sjetio. Pod „našim“ prvenstveno mislim na generacije rođene u šezdesetima, koje su slušale rock, punk i alter muziku. Puno ljudi mi je reklo da se i smijalo i plakalo čitajući knjigu. No to je život. Stari smo i prošli smo svašta. Predivno bezbrižno djetinjstvo u sedamdesetima, glazbeno ludilo u osamdesetima... na žalost, rat u devedesetima i promjene koje su uslijedile nakon njega... svadbe, djeca, pa i rastave... digitalno doba koje je promijenilo naše živote iz temelja... neminovno vrijeme rastanaka, gubitak roditelja, prijatelja... Ima dosta priča o meni dragim ljudima, koje na žalost završavaju tragično.
Pratitelji bloga koji prate isključivo postove s audio i video snimkama su mislili da pišem nešto poput rock enciklopedije, no knjiga je više nalik romanu. S likovima i dijalozima. Čak su i bendovi o kojima u njoj pišem, poput likova. Ne pišem njihove biografije. Pišem o tulumima s njima, nekim koncertima i zajedničkim situacijama. Knjiga ima 471 stranicu, više od 100 priča i više od 700 crno bijelih fotografija. Nutra je svega i svačega. Ako je čitate otvorena srca, siguran sam da će vam se svidjeti i da ćete u njoj naći dio sebe.
SI: Postoji li šansa da “Stražarni lopov” ipak jednog dana informacije s bloga sažme i u prigodnu fizičku ediciju poput “Male enciklopedije domaćeg alternativnog rocka”?
GP: Ne postoji. S režiserom Miljenkom Baričevićem počeo sam raditi na filmu baziranom na likovima iz knjige “Stražarni lopov”. Radim pjesme i snimam matrice za novi album Stražarnog lopova i dobrih ljudi. Na popisu je nekih 40 muzičara koje ću zamoliti za suradnju, pa će najvjerojatnije ispasti dvostruki album. Prve dvije pjesme ću pustiti van do kraja godine. Pripremam i album Yola Yole za završni miks. Uz to mislim naslikati jednu sliku, ulje na platnu i nacrtati jedan strip. Ako ću još objaviti neku knjigu, u njoj će biti samo moje pjesme i autorske fotografije. Život je kratak, a idu dani k'o kobasice.
Opširnije o LP-izdanju:
Intervju: Iv/An / Ovozemaljske stvari, listopad, 2025.
Comments
Post a Comment