JOSIP REIHL-KIR: priča o čovjeku s velikim Č

I dok su ranih devedesetih kojekakvi estradnjaci bodrili javnost pokličem "u boj, u boj" — a estradno-ratni profiter čije inicijale odbijam napisati ovdje, još je bio u "pelenama" koje mu je nadjenula ekipa iz Feral Tribunea, iz današnjeg kuta gledanja očito nesvjesna vlastite zanesenosti tom svojom nemilom zajebancijom, stvorivši neviđenog nacionalističko-estradnog monstruma — u moru domaćih pjesama ponesenih ratnim događanjima tijekom ranih devedesetih koje, htjelo-ne htjelo, uho nije moglo izbjeći, jedna pjesma posebno se urezala u svijest i do danas — poput Kirove ličnosti — odjekuje desetljetnim hodnicima poput ustrajnog žuljavog kamenčića u ustajalim cipelama ovdašnjih redikula na političkoj sceni; riječ je o pjesmi "Mir" u izvedbi dječjeg zbora "Zvjezdice" — apel lišen svake patetike, pjesma "Mir" u svojoj vrlo jednostavnoj ali efektnoj univerzalnoj poruci jasno ukazuje — "Jedan je golub mira, a treba cijelo jato da smiri ovaj svijet — tko ne zna bolje da bira, taj sve rješava ratom a golub nastavlja let, da smiri svijet..." 

Za generaciju klinaca koji su to tada tako srčano otpjevali, progresivna narav teksta i njegova težina zapanjujući su, jasno ukazujući s kakvom strahotom su se tadašnja javnost, a posebno mladi, suočavali u stvarnosti i u stihu. Bezbrojni životi pogurnuti, stradali, nestali u ratu ili preživjeli s ožiljcima i traumama rata. Puno je tu personalnih tragedija i nepravdi koje u društvenom smislu ostaju neriješene. Kao i puno strahota i jezivih bestijalnih zločina počinjenih u sjeni narodnog sentimenta, elana i emocija — kojih sa svoje strane, kao građani jedne male napaćene zemlje, još uvijek nismo, ne možemo ali nažalost i odbijamo biti svjesni.

Aktualni dokumentarni film autora Ivana Ramljaka o liku i djelu Josipa Reihla-Kira, koji je unatoč njegovim nadljudskim naporima i uspjelim pokušajima da smiri međunacionalne strasti početkom devedesetih uslijed ratnih zahuktavanja na slavonskom području, platio glavom u brutalnom ubojstvu koje je orkestrirala tadašnja nadošla vlast u suradnji s lokalnim domaćim paravojnim seljačinama, koje će na žalost svih nas do danas opstati u svijesti javnosti i nastaviti sa svojom toksičnom misijom zataškavanja i izokretanja istine, uživajući status "mučenika domovine", začinivši sve dodatnim revizionističkim manevrima zbog kojih se ova mala, perspektivna, ali danas nažalost i sve bespovratnije (mentalno) upropaštena zemlja u kojoj živimo, koprca u mulju vlastite daljnje ili bliskije prošlosti.


Gledajući ovaj dokumentarac, poput mnogih, nanovo sam osjetio tugu, frustraciju i tjeskobu, prisjećajući se 16-godišnjeg sebe u grotlu tog nemilog vremena koje nije trebalo postati takvo; sreća u čitavoj toj nesreći jest da nitko meni blizak tada nije izgubio živu glavu, no ožiljci mnogih u toj bliskoj okolini, ponajviše u obliku gorkih uspomena, ostaju do danas... Nanovo gledajući arhivske snimke tadašnje HTV koja je izvještavala o sve zahuktalijoj situaciji, uz prizore uplašenih, dezorijentiranih i uplakanih mještana sa slavonskog područja, stresao sam se "omirisavši" vlastitu mučninu i tjeskobu tog vremena, koju smo svi mi obični mali građani jedne zemlje u neminovnom raspadu dijelili i osjećali sve dublje i dublje, strepeći pred ratom koji se nažalost pokazao neizbježnim, uz prljav imperativ "biranja strane". 

Dvije revidirane arhivske snimke koje se pojavljuju u Ramljakovom filmu, posebno (i nanovo) lede krv u žilama, u spoznaji koliko je bilo malo potrebno da obični ljudi potonu u masovnu glupost; jedna s jezivog lokalnog mitinga u kojem ratni zločinci Milan Paroški i Vojislav Šešelj na najgori mogući način huškaju građane srpske nacionalnosti — druga je pak ovjekovječena s ništa manje uznemirujućeg lokalnog mitinga pod "redateljskom" palicom ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji je prema izjavama pojedinih i njemu bliskih suradnika u to vrijeme, koji se pojavljuju kao sugovornici u ovom dokumentarnom filmu, ujedno i među glavnim krivcima za kontinuirano poticanje sukoba koji su na kraju prerasli u otvoreni i krvavi rat u koji je pogurnuta silna mladost i s jedne i s druge strane. 

Višegodišnjom upornošću gđe. Jadranke Reihl-Kir, supruge Josipa Reihla-Kira, njegovo ime oteto je zaboravu — nanovo potegnuvši rasprave i razotkrivši prljav modus-operandi balkanskog rata; Reihl-Kirovo ime, u tom smislu danas poput duha pravde s razlogom proganja jako puno tadašnjih aktera, koji nastavljaju negirati njegov lik i zasluge za pokušaje uspostavljanja mira, kao i okolnosti pod kojima je Reihl-Kirov mladi život tako naprasno i brutalno ugašen. Akteri koji sami sebi, a kamoli javnosti, neće nikad priznati razmjere vlastite prljave rabote u kontekstu naručene likvidacije čovjeka koji je bio ultimativni glas razuma; koliko god nedovoljno bilo, barem je ubojica Antun Gudelj priveden pravdi u datom trenutku i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. 

Naravno u svojih "škrtih" sat i pol vremena, "Mirotvorac" iznosi tek segment jedne jezive društveno-političke spletke, koju dio hrvatskih građana još uvijek nije u stanju probaviti kao takvu, još manje da su je spremni prihvatiti, u vječitom masovnom poricanju da je u kontekstu onoga što se službeno danas naziva Domovinski rat, i Hrvatska nažalost (su)počinitelj, time momentalno okaljavši čast i žrtvu svih koji su u taj rat išli srcem i poštenjem, u jedinoj namjeri da zaštite kako vlastitu djecu, tako i brojne nepoznate (mlade) živote. 

Činjenica je da nismo svjesni razmjera spletke između obje strane — s jedne tu su Milošević i njegova žgadija, posljedice čije diktature građani Srbije osjećaju i danas, suočeni s metastaziranim kriminalom i korupcijom u svim porama društva. S druge strane tu je Franjo Tuđman i njegova žgadija, do danas okarakterizirana s tri slova za koja svaki razuman čovjek u ovoj zemlji poželi da se izbrišu iz službene hrvatske abecede, uslijed korupcijskih i inih gadarija kojima HDZ (u međuvremenu i službeno proglašen kriminalnom organizacijom nakon pravomoćne presude zbog korupcijskih i kriminalnih afera) do danas, nažalost dobrim dijelom i zbog građanske inercije i ravnodušnosti, vlada zemljom za koju su mnogi dali svoje živote i nastavlja je nemilice uništavati. Ispod vrha ova dva "velika brata" i njihovog fekalnog brijega, u trideset+ godina unutar kojih je međunarodno priznatih i Hrvatske i Srbije kao dvije samostalne države, počiva jednako najgori ekstremistički politički talog koji samo produbljuje mulj društvene podijeljenosti. 

Gledajući "Mirotvorac" sada i ovdje u 2025. godini, ostaje zastrašujući koncept "orvelijanskog društva" nepodobnih i poslušnih, ispranih i zaluđenih, gdje su građani okrenuti jedni protiv drugih, spremni na dnevnih "par minuta mržnje". U nadi i uz želju da "Mirotvorca" vidi što više ljudi i konačno uključi vlastiti mozak, za kraj nek posluži još jedna crtica iz gore-spomenute pjesme.

"Mirom se ratovi bave kao u areni bikom — ratnici željni slave koja ne treba nikom!" 
("Mir", dječji zbog Zvjezdice, 1991.)


"MIROTVORAC" 

režija: Ivan Ramljak
scenarij: Drago Hedl, Hrvoje Zovko, Ivan Ramljak
kamera: Srđan Kovačević
montaža: Damir Čučić
producent: Nenad Puhovski
produkcija: Factum
('100, Hrvatska, 2025.)

 

—

Iv/An, kolovoz, 2025.