Cigle su teške: 

ZIDAR BETONSKY
“I GLEDAM I SANJAM I NE DAM”
GURANJE S LITICE / TAJNI SPLIT / DARE THE DIVINE / 
GEENGER RECORDS / DEBILA RECORDS / SLUŠAJ NAJGLASNIJE, 2026.

Za razliku od istaknutijih epicentara alternativne kulturne scene u nas — počevši sa Zagrebom, uz Rijeku, Koprivnicu ili Vinkovce, Split vječito ostaje pogurnut u stranu, zatočen u sjeni komercijalnijih sadržaja prikladnijih za šire mase njegovog podneblja. Poput mnogih, iz tog razloga tek površno poznajem alternativni puls Splita nekad i sad, upoznavši se sa zanimljivim ljudima sa splitske scene kroz zadnjih dvadesetak godina, akterima iste, koji, svatko iz osobnog kuta prenose i nastoje od zaborava sačuvati vrijedno lokalno blago. Među istaknutijim entuzijastima te priče, svakako je i Igor Mihovilović, koji protekla dva desetljeća predano vodi i uređuje njegov label Guranje s litice. 

Osvrnut ću se tek površno na Mihovilovićevu opsežnu dizertaciju, ustupljenu u kontekstu najnovijeg LP-(re)izdanja za grupu Zidar Betonsky — uvodnom crticom gdje kaže, kako aspekt Splita o kojem se rijetko piše i koji se rijetko znanstveno proučava, upravo je nezavisna kultura i mnoge inicijative koje su se u njemu izrodile od druge polovice 20. stoljeća naovamo. Konkretnije alternativno ruho Splita, Mihovilović danas obrađuje na društvenim mrežama kroz njegovu platformu “Tajni Split", a tu je i konceptualna zvučna tvorevina zvana The Karmakumulator, Mihovilovićev solo-projekt, stvaralačka produžena ruka njegovom predanom istraživačkom radu.

Poput mnogih domaćih/lokalnih, perspektivnijih alternativnih bendova nastalih tijekom/sredinom devedesetih, koji bi opstali ili pak nestali u vremenu i prostoru, ime Zidar Betonsky ostaje mi jedva u sjećanju kroz povremena spominjanja od strane upućenijih. Predani sopstvenom manifestu “tri izgubljena duha” s “ciljem oslobađanja gomile ljudskog intelekta”, Zidar Betonsky su u svoje vrijeme, prema sačuvanim izrescima novinskih osvrta na njihov rad, nedvojbeno zapalili publiku, no taj razbuktali plamen nade, kao da je posustao pred strogim principom grupe da (nikad) ne ponavlja svoje izvedbe. Individualni članovi grupe ostali su predano aktivni u paralelnim kulturno-umjetničkim sferama — za vrijeme i nakon “Zidara”, jednako istaknute inicijative KUU “Uzgon” i Fractal Falus Teatar, a kroz proteklih 20 godina prisutniji u daljnjim manifestacijama vezanim uz eksperimentalno-izvedbene umjetnosti (primjer “Festivala Ispod bine”). 

Današnje društvo ogrezlije je u konzumentskom samozadovoljavanju klikom na miš, između ostalog i u pogledu bezbrojnih muzičkih informacija, tretirajući i uzimajući otkrivene sadržaje zdravo za gotovo — tako da je i Zidar Betonsky tek jedan u moru predmeta kolecionarske žudnje omanjeg kruga ljudi koji će se rado prisjetiti vremena kad smo kao (perspektivnije) društvo, iz generacije u generaciju spontanije prenosili sadržaje u nasljeđe… ili se barem tako činilo. Poput mnogih, tijekom formativnih godina susrevši se u nekom trenutku s “alternativom”, nisam bio u potpunosti svjestan što taj pojam predstavlja — međutim, kao tipičan nezreli mladac, osjetio bih intuitivno takve sadržaje, koji bi me s jedne strane fascinirali, s druge zastrašili… često oboje; nekadašnji TV i radio program još uvijek je nalazio prostora za pomaknutije stvari. 

Zidar Betonsky svojom progresivnošću, u datom trenutku definitivno je pružio jasan društveni odraz — trenutak obećavajućeg kreativnog praska ili tek trenutnog kreativnog ludila; nadobudan splitski kolektiv pred kojim se činilo da će otići daleko — suštinski, u tome je moguće i uspio, makar na tren. Tih godina famozni MTV ustupio bi škrto svoj medijski prostor većim ili manjim imenima s muzičke scene ovih prostora (flešbekovi uz Psihomodo Pop, Disciplinu kičme, Laibach, Montažstroj ili Touch Friction)… Iako se po priloženoj memorabiliji ovog (re)izdanja može zaključiti kako su Zidar Betonsky bili taj momentalni prasak s pomaknutim zvukovnim svjetonazorom, kolektiv je nastavio evoluirati u godinama nakon inicijalnih trzaja zabilježenih na ovom LP-(re)izdanju (zaključno s 2013. godinom). 

Naslova “I gledam i sanjam i ne dam” (fraza preuzeta iz završne teme zastupljene na ovom izdanju — “Samo ja”), album proporcionalno dokumentira prvi studijski (demo) materijal, uz — prema riječima izdavača — najbolju izvedbu grupe uživo tih godina; uspoređujući ovaj raniji materijal Zidara s njegovom nešto kasnijom, auditivno i vizualno sofisticiranijom inkarnacijom, u sirovosti ovih početničkih ideja jasno je kako ideali grupe ostaju neiznevjereni. Zidar Betonsky u svojem početku, ako ću laički (površno) pretpostaviti, čujno dijeli bliskost, primjerice i s riječkom Transmisijom ili osječanima Why stakla — Zidarova sirovija bučna konstrukcija s nabojem hladno-prijetećih ritam mašina, u duhu je nečega što su apsolvirale svjetske veličine poput Stevea Albinija ili inicijalnog “No Wave” miljea stasalog u avangardne industrial mutacije… 

Zidar Betonsky nastavio je njegovati art i avangardu, “prerastavši” ovakav, već u startu sjajan mladenački trzaj, iako je razumljivo zašto izdavač poput Guranje s litice inzistira na značaju ovakvog početničkog “grumenja” nastalog na relaciji Split-Ilirska Bistrica u periodu 1995.—'96. Stranu A ove ploče zauzima studijski segment snimljen u Splitu, 1995. — uvod s “Hard” momentalno nagovještava materijal ispred sredine u kojoj je nastao. “Te-ve” u svojem atonalno-razbijenom ritam modeu dosljedno nastavlja usporeniji niz, koji prelazi u fenomenalan, nihilističan neubautenovski polet koji nanovo prelazi u usporen ali ništa manje zanimljiv homage Bauhausu u impresivnoj obradi njihovog klasika “The Spy In The Cab”. Slijedi “Ziggyjeva crna zavjesa (Z. C. N.)” — pomalo simboličan stilski slijed na Zidarovu obradu Bauhausa (Bauhaus su u svoje vrijeme bili uradili čuvenu karbonsku kopiju “Ziggyja Stardusta”). Interesantno da ova numera Zidara Betonskog spontano se kreće i u smjeru instrumentalnih minijatura Thomasa Newmana. Nanovo, odlično ubrzanje slijedi pjesmom “Racija”. Studijski segment dosljedno završava još jednom obradom, ovaj put “Goodbye Cruel World” Rogera Watersa — oteta baladičnosti originala, reinterpretirana u zlokobnijem ruhu.

Live materijal izveden u Sloveniji početkom 1996., pojačava izvedbenu moć Zidara; “Slon” će na trenutke nanovo u spontanosti svoje kreacije zagaziti u bauhausovski fazon s bodljikavo-žičanom glazurom Big Black koja će se prigodno provući i kroz narednu “Splačina”. “Jimmy H” u naslovu nosi ponos Hendrixovog uzora samoj grupi, uz jasan, rifom obojan homage, dok je ritmom prisutna zanimljiva sugestija anglofonske funk-elektro-industrial struje na tragu 400 Blows/23 Skidoo… “788 sati teškog rada” fenomenalan je, iako prekratak zaokret za 180 stupnjeva u EBM-om obojan komadić noise-ludila, s dobrodošlim primjesama rapa (ovdje pak na pamet spontano padaju Consolidated kao potencijalni moment inspiracije). Za kraj ostaje tema “Samo ja” — nakon par (zavaravajuće) “sjetnih” taktova na gitari, da bi se potom u vlastitom bjesnilu ritma obrušila na slušatelja, uz poruku sanjarskog/kukavnog opstajanja u materijalnom svijetu.

Paralelno, dok preslušavam ovaj snimak, na pamet mi momentalno pada i prva verzija časopisa “Heroina”, kojeg je uređivao osječki ogranak na čelu s urednikom Brankom Malešom, na samom ulasku u devedesete. I danas tih pet-šest brojeva nanovo izmami osmijeh na licu, jasno ukazujući u kakvom bismo perspektivnijem društvu možda i nastavili živjeti — ideološki, scenski i idejno — da nas nesretni rat,  kao i kontinuirana sranja koja je donio sa sobom u poslijeratnim godinama, nije dogodio i prekinuo jedan, tada mladenački izuzetan, perspektivan i stvaralački niz. ”Heroina” koja nažalost nije preživjela tada, naknadno je oživljena inačicom zvanom “Heroina nova” (u sklopu koje su aktivnosti Zidara Betonskog pravovremeno i adekvatnije dokumentirane). 

Ovakva muzika nikad nije pretendirala u smislu pristupačnog, no disrupcije u medijskim krugovima, uz polagano i sve daljnje ukidanje ključnih informativnih muzičkih emisija, tiskovina kao i prostora za svirke, rezultirao je povećim generacijskim jazom gdje su prijenos (alternativnih) informacija i nešto konzistentnije hvatanje u korak s propuštenijim vremenom/gradivom postajali sve teži, dok se u potpunosti nije izgubio kontinuitet. U tom pogledu, poslijeratno stasale generacije ostale su prepuštenije, s jedne strane preživjeloj trash-kulturi devedesetih, s druge mondenijim crossover-svjetovima underground muzike asimiliranima u mainstream, što je imena poput Zidar Betonsky ostavilo u nekom paralelnom vakuumu, poput “mjesta potonuća”, kako je definiran mentalni plutajući prostor u debitantskom kutnom filmu Jordana Peela “Get out” iz 2017. godine.

Cjelina ovog (re)izdanja dokumentarno je važna, izvedbeno i idejno sjajna i itekako vrijedna slušateljske pažnje, s vrlo jasnom težnjom ka međunarodnoj afirmaciji, s dosljedno uspostavljenom dinamikom između anglofilije uvjetovane uzorima i lokalnog identiteta.

Zidar Betonsky bili su
Eduard Raos (vokal, programiranje)
Hrvoje Pelicarić (bas, programiranje)
Zdeslav Kukoč (gitara, sintetizator, programiranje)

Studijski materijal snimljen je u Splitu, srpanj 1995.
Materijal uživo snimljen je u prostoru “MKNŽ”, Ilirska Bistrica, Slovenija, veljača 1996.
Snimatelji: Robert Raos i Zidar Betonsky (dvokanalni snimak)
Miks uživo: Bojan Babič Babo
Tonska obrada: Višeslav Laboš, 2025.

Album je dostupan putem stranice https://guranjeslitice.bandcamp.com/
Dizajn: Vinko Pelicarić

-

Iv/An, Ovozemaljske stvari, siječanj 2026.