U doslovnom smislu, ŽIVA je “tekuće srebro”. U muzičkom smislu, ŽIVA je također — “tekuće srebro”, noseći u sebi otpor i snagu mitskog bića, s prigodnim ezoteričnim naslanjanjima, u sablažnjivom šaptu i sjetnom pjevu koji se provlače kroz ambijentalne izlete iz plesnog u sumračne kutke jednog stvaralačkog uma. U njezinim pjesmama, ŽIVA ne skriva sopstvenu ranjivost, otvoreno progovarajući o izazovima koji su, posebno uslijed mučnog razdoblja pandemije, rezultirali brutalnim izgaranjem.
Iza ŽIVINOG umjetničkog imena, krije se Lucija Ivšić — predstavljajući vrlo interesantan ogranak (domaće) scene koja domišljato spaja izvorno (slavenštinu) s modernim — poput novog čitanja “baštine” u kojem se isprepliću momenti avangarde i intime, gdje se autorica ne ustručava iznositi vlastita iskustva u pogledu psihičkih trauma koje je prošla tijekom njezine tranzicije (prije svega, njezino preseljenje u Melbourne), uz, kako kaže — nadu kako će i krajnji slušatelj koji je iskusio slično, u njezinom aktualnom debitantskog solo-ostvarenju naći inspiraciju i utjehu da prebrodi vlastita teška i kruta stanja.
Album sadrži devet, redom sjajnih tema, koje slušatelja uvode u tjeskoban introspektivni svijet, gdje ne manjka poletnog, ritualnog ritma kao ni škrtog tračka svjetla na kraju mračnog tunela — gdje unatoč ranjivosti i izazovnim životnim situacijama, tinja tračak snage da se suprotstavimo našim unutarnjim nemirima da nas razdiru.
SI: Kako je nastala ideja za ŽIVU? Tko je ŽIVA?
Ž: Po preseljenju u Melbourne sam ubrzo shvatila da nema apsolutno nikakve šanse da budem sretna ukoliko ne stvaram i izvodim glazbu uživo. No istovremeno sam bila u apsolutnoj mentalnoj i kreativnoj blokadi jer realno nikad u životu nisam nastupala u niti jednom drugom formatu nego uz bend. Trebalo mi je neko vrijeme da stvari stavim u perspektivu i prihvatim činjenicu da nemam izbora nego probati nešto novo, format koji ne zahtjeva druge ljude za početak... I tako sam počela petljati po Garage bandu uz gitaru, pa uvela drum pad, pa naučila što je to MIDI, i vrlo brzo kroz par iteracija, plakanja, očaja i nezadovoljstva se pronašla u pjesmi 'Power'. Čim sam to napisala, shvatila sam da moram naći oslonac u svojim korijenima i na neku ludu foru sam kroz čitanje nekih tekstova naišla na priču o Živi (slavenskoj božici plodnosti) i doslovno se odmah vidjela u njoj (ali i u tom izrazu, glagolu, pa i kemijskom elementu). Evo nas godinu dana poslije i ŽIVU sada vidim kao svoju najbolju prijateljicu, vječnu potporu, alter-ego, šeficu, ali i materijalizaciju svih svojih strahova (onih s kojima sam se suočila).
SI: Što te potaknulo da napustiš ove krajeve put daleke Australije? Kakav je život u Melbourneu?
Ž: Tada momak (sada muž) i ja smo dugo vremena pričali o iseljenju i onda smo kao pravi štreberi sastavili listu gradova koji imaju najbolji životni standard, a istovremeno pružaju bolju perspektivu za ono što mi želimo raditi. Melbourne je "tickao" sve kvačice i eto me tu i jako sam sretna. Život u Melbourneu je opušten, poprilično bezbrižan, a dosta aktivan. Kulturna scena rastura i pruža puno toga, a istovremeno nema tog nekog ludog stresa, ljudi vole sjesti, jesti i piti satima. Ima puno mladih, party scena je jaka i za pola sata si na plaži :)
To je k’o neka Rijeka na steroidima, smireniji i opušteniji London, veliki ali raznolikiji Berlin...
SI: Tamošnja post-punk scena uživa svjetski status… kakvo je stanje na melbourneškoj sceni danas? Jesi li aktivna u sklopu te scene — možeš li izdvojiti neke tvoje aktualne favorite?
Ž: I dalje im je punk glavni forte i bendova bome ima puno! Ne bih pretjerala kada bih rekla da svaka druga osoba ima bend. Zbog toga je koncertna scena fantastična, samo u mojem kvartu ima valjda 50 koncertnih prostora i svaki dan možeš birati gdje ćeš otići. No, ima to i svojih minusa — za razliku od Balkana gdje imati bend predstavlja i važan dio nečijeg identiteta pa samim time i grizemo ko nenormalni i trudimo se biti autentični, tamo trebaš dosta tražiti da bi našao dobar bend. Svima je to neki hobi, svi imaju stalan posao preko dana i glazba nije nužno nešto s čime se opterećuju kao mi, pa samim time nekad na line-upu od 5 bendova, samo je jedan ok :) Ali kad ih nadjes onda su baaaaaš dobri i ludi! Moji favoriti su 'Atom' u kojem svira bivši član The Birthday Partya, Dr Sure's Unusual Practice, Future Suck...
SI: Posljednjih godina na sceni se susrećemo s izvođačima koji spajaju tradicionalno i avangardno — u tom kontekstu ima i prigodnog misticizma, paganstva… Koliko je taj aspekt prisutan u tvojem radu?
Ž: Mislim da je on prije svega prisutan estetski, no i dalje je to u povojima i ne toliko u fokusu. Iskreno ne znam puno o paganstvu niti sam se ikad dosad interesirala za taj aspekt, no ono što me sve više zanima su rituali — i to ne nužno tradicijski već više kulturološki. Jednostavni rituali poput nedjeljnih ručkova, i folklora su mi zanimljiv fenomen koji proučavam kroz svoje instalacije i doktorat i mislim da materijaliziraju vrijeme i doslovno ga čine opipljivijim. Mogla bih do preksutra pričati o tome, ali kroz Živu trenutno primarno prolazim kroz elemente koji mi spontano padaju napamet i provociraju osjećaj bliskosti s korijenima. To mi pomaže da se osjećam stabilnije i nekako sigurnije u sebe i u to tko sam i što radim.
SI: U pjesmama otvoreno progovaraš o izgaranju, “borbi s demonima”… koliko je snimanje albuma predstavljalo napor, a koliko rasterećenje? Koja pjesma ti je bila najizazovnija za snimiti?
Ž: Definitivno rasterećenje... U tom periodu mi je stvarno bilo teško funkcionirati na bilo kojoj razini osim na kreativnoj, u kojoj bih svako jutro sjela u studio i svirala. Mislim da mi je to ujedno i bio prvi put da sam uživala u procesu stvaranja, dala si vremena i dopustila tim demonima da budu uz mene... Zbog toga kažem da je ŽIVA materijalizacija svih tih demona jer na neki način kroz nju i rad koji stvaram, s njom se svjesno suočavam sa svojim problemima i dopuštam im da postoje izvan mene, vidljivi drugima. To je dosta oslobođavajuć osjećaj ali i pomalo užasavajuć.
SI: Pripremaš doktorat iz eksperimentalnog zvuka i kreativne tehnologije. Kroz autorski rad čuvenijih autorica, poput Holly Herndon ili Björk, čujna je konstantna težnja izmicanju žanrovima… unatoč takvim nastojanjima, svejedno i često nailazimo na tvrdnju kako je danas sve izmišljeno. Koliko je u muzici danas moguće ostati inovativan, nepredvidljiv?
Ž: Mislim da ta "inovacija" i "nepredvidljivost" se prije svega krije u autentičosti samog glazbenika, sposobnosti da bude iskren i ranjiv — koja se potom očituje u vještini da to izrazi u svojoj glazbi. Teško da itko ikad izmisli nove akorde i melodije, no ako si 100% svoj i uz to sve dovoljno hrabar da apsolutno sve to podijeliš sa svijetom bez iole preseravanja, mislim da je to samo po sebi originalno jer je to istinski nešto tvoje.
SI: Kako gledaš na fenomen AI-ja? Može li AI poslužiti kao korisna “produžena ruka” kreativcu — odn. možemo li AI pravdati kao “ kreativnu misao” koju ostvaruje za nas? Prisjetimo se nedavne situacije s nagrađenom fotografijom Borisa Eldagsena, koji je odbio nagradu — otkrivši kako je riječ o AI-generiranoj fotografiji…
Ž: Po mojem mišljenju je to baš suprotno od produžene ruke — to je svjesna amputacija i odustajanje/zaobilaženje bilo kakvog teškog i neugodnog rada koji je ključan za svakog umjetnika. Ono što nas čini kreativnim jest upravo sposobnost da kada "zablokiramo'' pronadjemo način da ipak probijemo taj zid i stvorimo nešto novo. U ovom slučaju korištenje neuralnih mreža (odbijam to zvati umjetnom inteligencijom jer za mene su to mreže koje ljudi treniraju na postojećim podacima i znanju) mogu samo naštetiti daljnjem razvoju kreativnosti jer generiranje opcija putem ovakvih pomagala samo reciklira postojeće i ne generira apsolutno ništa novo. I znam da će netko reći da mi (ljudi, umjetnici) ionako konstantno recikliramo već postojeće ideje, akorde, melodije, važno je istaknuti da u tom procesu ipak se moramo pomučiti, što definira umjetnika/znanstvenika i njegovu vrijednost i vještinu. Tako da umjesto na produkt, ja više razmišljam o tome što neuralne mreže čine našim procesima.
SI: Tvoj album trenutno je dostupan isključivo kao digitalno izdanje ali bit će ga lijepo vidjeti i nabaviti u nekoj skorijoj budućnosti i u fizičkom izdanju. Kakav je tvoj pogled na fizičke medije?
Ž: Mislim da sam pomalo opsjednuta materijalizacijom nematerijalnog, tako da od samog početka razmišljam na koji način mogu materijalizirati Živu (i ne samo kroz ploču). Sigurno će biti ploča u jednom trenutku jer sama sam kolekcionar ploča i imam gramofon koji koristim i ne želim da to ikad prestane/nestane. S druge strane, dizajnirati i konceptualno osmisliti fizičko izdanje glazbe mi je isto kul ideja, od toga da omot može ispričati priču o Živi pak na neki treći način.... vidjet ćemo, imam sto ideja, premalo vremena!
SI: Uslijed tvojeg odlaska u Australiju, Punčke su odlučile prestati s radom. S Anjom Tkalec iz benda, suradnju si nastavila i na tvojem solo-albumu… Ostaju li Punčke kao bend “otvorena stranica” ili kako se kaže — život ide dalje?
Ž: Život ide dalje!
ŽIVA je nedavno predstavila svoj aktualni rad, nastupivši uživo u prostoru zagrebačke Tvornice. Njezin odličan album-prvijenac "ŽIVA", dostupan je kao digitalno izdanje putem službene Bandcamp stranice https://xziva.bandcamp.com/
Fotografija: Martin Peranović (Hochstapler) https://www.instagram.com/aka_hochstapler/
Intervju: Iv/An / Ovozemaljske stvari, listopad, 2023.
Comments
Post a Comment