Skriveni svjetovi:
NEMEČEK — PROKLETIJE
(digitalni album, samizdat, 2021.)

Nemeček predstavljaju jedan od istinskih dragulja na današnjoj domaćoj underground sceni, ponudivši nam viziju muzike u pomaknutom spoju tradicionalnih (autorskih) folk-napjeva i e(zo)teričnog zida buke. Zlatna sredina ovdje spomenutih žanrovskih sfera, rezultira ambijentalnim ugođajem s pagansko-panonskim naslanjanjima, a službeni izvori u svojem pokušaju Nemeček zamišljaju kao “plod ljubavi između Lawrencea Englisha i Michaela Gire”. Nužnog zla usporedbe radi, ovo aktualno Nemečekovo remek-djelo sasvim prigodno stoji i rame-uz-rame s jednako samozatajnim remek-djelima jednih Aporea, Zone ili Elijah’s Mantle, pomalo zaboravljenih ali cijenjenih imena iz opskurnih, paralelnih avangardnih svjetova.

Preuzevši ime prema liku iz čuvenog romana Ferenca Molnara — “Junaci Pavlove ulice”, Nemeček je do svojeg prethodnog, istoimenog “nultog” albuma iz 2018. godine već prošao nekoliko promjena u postavi. Grupu danas čini iskusna trojka aktivna na sceni već dugi niz godina; Vedran Živković na braču i vokalima, Leo Beslać na sintesajzerima i vokalima, te Borna Maksan na bubnjevima i pratećim vokalima, dok produkciju potpisuju Dimitrij Petrović (zaslužan i za tonsku obradu albuma), Vedran i Vatroslav Živković.

“Prokletije” — prvi u trilogiji (nadolazećih) studijskih ostvarenja Nemečeka sada je već lagano i sam prožet vremenom, objavljen u digitalnom obliku prije dvije godine — no unatoč tome, ne stišava se prašina, trio marljivo nastupa i uživo oduševljava jednakom žestinom, uz strpljiv rad na drugom albumu u seriji (u ovom trenutku na službenoj Bandcamp stranici grupe, na preslušavanje je dostupan i prvi ulomak iz te nadolazeće priče — jednako impresivna i u odnosu na prvi segment “Prokletija”, ritmičnija pjesma “Kuvet”).

U jednom od ovogodišnjih intervjua s frontmenom Nemečeka — Vedranom Živkovićem, Ivana Dimitrijević iz magazina Etnoumlje, Nemečekov rad prikladno je nazvala “etnodistopijom”. “Distopijski ambijent” — kako će ga u nastavku tog intervjua spomenuta autorica dodatno okarakterizirati, uistinu jest prikladan opis jer Nemeček na spomen ne odaje puno o sebi — dok likovna oprema pak itekako nagovještava svu neobičnost Nemečekovog daljnjeg muzičkog koncepta. Naslovnicu “Prokletija” krasi lice Gendis Putri Kartini, zadranke indonezijskog porijekla, odjevene u tradicionalnu slavonsku (bizovačku) nošnju (dizajnerski rad grupe Nji3 u suradnji s fotografkinjom Marinom Uzelac) — ovakav konceptualni pristup nosi i svoje prigodne odjeke u smjeru kultnih This Mortal Coil (čiji su, danas ikonički omoti, na sličan način ovjekovječeni licem zagonetne Pallas Citroen).

Pomalo simetrično, cjelinu “Prokletija” čini naizmjeničan niz intermisijskih, istoimenih instrumentala (podijeljenih u ulomcima “1.1”, “1.2” i “1.3”) te tematski izraženije “Jurjevo”, “DajBog” i “Pored rijeke Drine”. Hipnotički koloplet koji varira između avetinjske ugode i konstantnog zatišja pred buru koja zaprijeti držeći slušatelja u stanju željnog iščekivanja i strepnje, iznova mu planuvši pred licem da bi se sve vratilo u neki novi prijeteći smiraj…

Najveća čar ovog albuma jest što je prožet daljinom — koju možemo omirisati, čitavim tijelom osjećajući trnce i patinu, ali nam ta daljina uporno izmiče, neopipljiva i zagonetna, vabeći nas elegičnim pjevom u beskraj Nemečekove ljepote. “Prokletije” tradicionalnom vraćaju avangardno dostojanstvo, stvorivši jedan nov, autentičan potpis — spasivši tako “narodno” iz ralja ustajalog novokomponiranog i suhoparnog (estradnog) kiča. Nemeček nisu samo pomaknuli granice tek moderniziranim zvukom (kako su na sebi domišljat način godinama prije njih već uradili jedni i jedini Legen, Dunja Knebl, Cinkuši ili Lidija Bajuk), već na svoj način zadiru dublje, pomirujući modernost i slavensku mitologiju, pritom nastojeći objediniti više kultura, braneći tako zajedničke korijene i pomičući granice slušateljske mašte. Ukratko — predivno i stvoreno da traje.
 

Fotografija: Marina Uzelac
Model: Gendis Putri Kartini

Iv/An / Ovozemaljske stvari, listopad, 2023.