Prvi rez: IVAN MLINAR (IM Blades)
Uz “hladno oružje” kako tepamo (praktičnom) ošrtičavom oruđu, mnogi uglavnom vežu zaziranje; u pop-kulturi s jedne i nemiloj “kulturi” nasilja s druge strane, noževi, sjekire, britve, sablje, satare i ini srodni ili manje srodni “hladni” predmeti, neizostavan su dio što fiktivnih, što stvarnih gore/horor-priča. Naravno, ovakvim uvodom nije namjera stigmatizirati kovački zanat, kojeg izvjesna većina ljudi vjerujem da smatra suviše arhaičnim; međutim, umjetnost izrade predmeta iz kovanog željeza nosi sa sobom intrigu i zanimljiv karakter, više nego kontroverze koje bismo im momentalno prišili. U tom pogledu, u razgovoru s Ivanom Mlinarom, mladim i perspektivnim kovačem koji se ovim poslom bavi već dugi niz godina, otkrit će nam jedan neistražen, vizualno zanimljiv i mističan svijet.
Rođeni Koprivničanac, Ivan Mlinar uz bavljenje kovačkim zanatom, predvodio je i metalsku punk-grupu Wojtyla — kao dio generacije stasale na estetici industrijsko-metalskog svijeta, mitova i legendi, razumljivo je da ga je kovački zanat privukao i povukao u svoj kreativni vrtlog. Kao Wojtylin originalni vokalist, Ivan je dao svoj obol ranijim klasicima grupe i nakon toga donio (pomalo naprasnu) odluku da napusti svijet muzike, posvetivši se u potpunosti kovačkom pozivu.
U doba digitalne promocije, osim što putem društvenih mreža redovito pokazuje svoje umijeće kroz stvaralački proces unikatnih primjeraka iz vlastite kovačke prakse, Mlinar jednako redovito poziva i uključuje druge da se okušaju u kovačkom radu. Paralelno sudjeluje na domaćim i međunarodnim susretima takve vrste, te organizira i vlastite radionice.
Službenog naziva IM Blades, priča se nastavlja, oblici su razni, na trenutke još uvijek zastrašujući — ali u svemu tome prevladava prije svega ljubav prema stvaranju predmeta koji u sebi nose individualnost i fascinaciju svijetom fantastike s jedne, te praktičnost u svakodnednom životu s druge strane.
SI: Kovački zanat spada među profesije na koje se godinama gleda kako su u “izumiranju”?
IM: Da, slažem se da je to profesija, poziv, zanat koji izumire. Nažalost sve manje nas ima, pogotovo u Hrvatskoj. Puno ljudi koji su počeli, odustaju jer se ovome, kao i svakom zanatu treba puno posvetiti, naručito fizički. Nije lak posao ali je nešto što me ispunjava, jedna moderna fraza koju često imam u glavi, a koja se danas koristi diljem svijeta u svakakve svrhe je “it’s not much, but it’s an honest work.”. Nakon skoro deset godina bavljenja kovačkim zanatom, svaki dan se trudim kovanje prikazati kao zanat koji je predivan i u kojem nema kraja učenju i izradi novih stvari, jer ako ste i malo kreativni, samo nebo vam je granica.
SI: Što te inspiriralo da se okreneš izradi noževa, mačeva…? Otkuda potječe tvoja osobna fascinacija takvim predmetima?
IM: Najveća ispiracija su srednjovjekovni sajmovi, čiji sam sudionik već skoro 20 godina po cijeloj Hrvatskoj, a i šire. Svaki vitez ima svoj mač, svaki kuhar ima svoj nož, svaki streličar ima svoj bodež… tako sam proučavajući sve, slušajući, učeći i ja pokušao napraviti nešto svoje, pa je krenula lančana reakcija mojih prijatelja od kojih je svaki imao neku svoju ideju, a meni je to bio izazov i učenje kako postati bolji, kako napraviti bolju oštricu i kako prezentirati svoj rad!
SI: Predmeti koje izrađuješ svakako naginju estetici kolekcionarskih unikata… Prevladava li i komercijalni interes?
IM: Ovo više nije samo moj hobi, nego i moj život — trudim se uvijek spojiti ugodno s korisnim. Često kada o tome razmišljam, sjetim se jedne japanske riječi, tj. fraze — “ikigai”, koju često vrtim po glavi i pokušavam je se držati jer prema ikigai konceptu postoje četiri kruga koja se moraju spojiti da bismo mogli, kako oni to kažu, dugo i sretno živjeti. Tako i ja pokušavam spojiti ta četiri kruga da bih pratio tu ideologiju i pokušao sretno živjeti. Četiri kruga su — “radi ono što voliš”, “radi ono u čemu si dobar”, “radi ono za što ćeš biti plaćen” i “radi ono što svijetu, tj. ljudima treba”. Kada se te stvari spoje i kada od svakog tog pojma uzmete jedan mali komadić, dobit ćete ono što će vas činiti sretnim i zbog čega ćete živjeti. Tako da, iako volim raditi stvari samo za sebe, moram raditi stvari i u komercijalne svrhe, da bih mogao nastaviti raditi i uživati u svojem životu.
SI: Kad sam te ranije u jednom trenutku pitao o poslu kojim se baviš, kao engleski izraz sjećam se da si vrlo izričito istaknuo pojam “bladesmith”? Kako bismo ga preciznije preveli po naški?
IM: Da, na engleskom riječ “bladesmith” konkretno i precizno opisuje moju kovačku djelatnost, a to je da se bavim izradom oštrica. Kod nas, tj. u našem jeziku ne postoje baš riječi za sve djelatnosti, ali napreciznija riječ na hrvatskom jeziku bila bi “nožar”.
SI: Bio si originalni frontmen grupe Wojtyla — postoji li u ovom trenutku kod tebe još uvijek prostor i za paralelno bavljenje muzikom?
IM: Uvijek sam se htio okušati u pjevanju i tu je nastao prostor koji sam popunio, postavši frontmenom grupe Wojtyla. Interes za muzikom uvijek postoji, pokušavam se natjerati da malo manje radim kako bih se mogao opet upustiti u muzičke vode, da očistim misli.
SI: U tvojem svijetu ostaje prisutna upravo metalska muzika. Možeš li malo reći o tvojim muzičkim i literarnim utjecajima posebno onima koji su te inspirirali i na bavljenje kovačkim zanatom?
IM: Muzika definitvno ima veliki utjecaj na moj rad i ispiraciju. Ne mogu raditi ako nema muzike oko mene. Kada radim neku određenu oštricu, mač ili nož iz nekog povijesnog perioda ili regije, volim istražiti određenu muziku i tako ući u taj svijet, posvetiti se izradi određenog projekta; npr. kad radim vikinški Seax ili sjekiru, volim slušati Wardrunu, Danheim ili Heilung… Kad radim neku japansku oštricu, često si pustim japanske tradicionalne pjesme, kad radim na nekom fantasy projektu, volim puštati muziku iz filmova, tako da iza svakog mojeg projekta, stoji određeni tip muzike, koji me inspirira i pomaže u tom projektu.
SI: Kako teče proces izrade? Koji predmet je tebi omiljen kod izrade, a koje predmete smatraš najizazovnijima?
IM: Proces izrade teče od toga kakav nož treba — ako je kuhinjski, da li je za meso, da li je za povrće, ribu… ako je lovački, moram znati koja je njegova namjena u lovu… uglavnom, počinje se od namjene noža, nakon toga radi se dizajn noža, odabire se čelik, određuje se da li treba biti tvrđi nož ili malo više žilav za neke teže poslove… Nakon toga slijedi kovanje, pa brušenje profila noža, toplinska obrada, brušenje oštrice i na kraju odabir drveta i izrada drške. Najizazovniji dio cijele izrade po meni je brušenje oštrice, jer u tom procesu dobivamo najvažniji dio noža i kako će taj nož na kraju raditi i da li će zadovoljiti moje parametre i zahtjeve kupca.
SI: Tvoje unikatne predmete redovito predstavljaš u fazama izrade putem tvoje službene društvene mreže… Kao netko tko se bavi izradom ovakvih predmeta, koliko je moguće odvojiti pojam “oružja” od umjetnosti izrade, kao i umjetnosti kovačke kulture?
IM: Ne volim svrstavati svoje noževe u oružja, jer nož je prije svega alat koji svakodnevno koristimo. Ne volim termin “oružje” za noževe jer nije namjena noža nekome nauditi nego je namjena da taj nož obavlja funkciju za koju je napravljen. Naravno, umjetnički spektar uvijek postoji — nož ne samo da mora biti funkcionalan, nego također moramo izraziti svoju maštu i svoje misli kroz svaki nož koji napravimo, a također — kako volim reći — dati mu dušu i imati dio sebe u svakom nožu.
SI: Meni kao laiku, oruđe ovog tipa relativno je strano i moram nažalost priznati — uglavnom odbojno. Međutim, jedan faktor koji me privukao čitavoj priči je tvoja vizualna / estetska prezentacija — kako približiti ovakve stvari nekoj široj publici, a da se udaljimo od konteksta “nasilja” i “borbe”, s kojima se najčešće ovakvi predmeti poistovjećuju?
IM: Pa neko moje mišljenje jest da noževe treba prezentirati kao alat koji nam služi za svakodnevnu upotrebu, jer svi kod kuće kuhamo, uvijek režemo nešto (otvaramo pisma, režemo papir, itd.); sve je neka vrsta noža, tj. oštrice, tako da svrstavati nož pod “oružje” ima jako negativnu psihološku stranu i jako odbojnu za naše kupce, jer ljudi nisu ni svjesni da se razne vrste noževa koriste svaki dan za životne potrebe da bi preživjeli i da bi uopće mogli funkcionirati u današnjem svijetu, tako da noževe treba prezentirati kao svakodnevni alat.
SI: Unatoč plemenitoj / tradicionalnoj naravi tvojeg posla, koliko je u današnje vrijeme delikatno reklamirati ovakve proizvode, nailaziš li na kritike u tom pogledu?
IM: Što se tiče društvenih mreža i sličnih medija, u zadnje vrijeme je izrazito teško reklamirati i javno dijeliti svoje proizvode jer se uglavnom svrstavaju pod “oružje” pa društvene mreže zamagljuju ili uklanjaju objave s prikazima noževa, mačeva, bodeža i ostalih oštrica, tako da pokušavamo na sve moguće načine naše proizvode reklamirati i približiti ljudima.
SI: Sudjeluješ redovito na domaćim i inozemnim susretima gdje se predstavlja kovački rad, upravo si se vratio i iz Pariza. Kakva su najnovija iskustva i kolika je otvorenost među konkurentima u smislu dijeljenja stvaralačkog umijeća i izrađivačkih tehnika? Ili se ipak radi o konkurenciji koja diktira neka striktnija pravila?
IM: Da, divno je otići u inozemstvo i predstaviti svoju zemlju. Neizmjerno sam zahvalan svima koji podupiru moj rad, pomažu mi i omogućuju takvo predstavljanje. Konkurencija je pojam koji ne volim koristiti jer nas je premalo da bismo bili konkurencija jedni drugima — smatram sve kovače i nožare svojim kolegama, s kojima rado dijelim savjete i uživam u svakom trenutku, pogotovo kada mogu naučiti nešto novo ili podjeliti znanje nekome tko je tek ušao u svijet nožarstva. Tako da za mene konkurencija me postoji, postoje kolege nožari i cijenim svakoga tko cijeni mene i moj rad. Pariz je bio jedno sasvim novo iskustvo pošto nisam bio upoznat s francuskim nožarima, ali sada kada sam ih upoznao, sviđaju mi se njihova mišljenja, njihov pogled na noževe i njihove umjetničke smjerove, tako da sam uživao u njihovom prisustvu, bilo mi je drago upoznati ih i jedva čekam da radim i podijelim još svojeg znanja s njima!
Fotografija: Ivan Mlinar
Intervju: Iv/An / Ovozemaljske stvari, listopad, 2025.
Comments
Post a Comment