Novi crni biser:
NEMEČEK
“Prokletije II”
Lack Of Records, 2024.

Opravdani hvalospjevi već se nižu sa svih strana — u predviđenoj trilogiji zvanoj “Prokletije”, Nemeček je u novo remek-djelo upravo sproveo svoje drugo poglavlje — pjevački razgovjetnije i ritmičnije/plesnije, poput prvog poglavlja unatrag sada već tri godine, nanovo obavijeno gustom maglom i avetinjskim ekstatičnim ukazanjima koja izviru iz nje, čiji nas očaravajući pogani zvuci nanovo ugošćuju u svojim sjetno-tamnim dubinama…

Neminovan je žanrovski osvrt — na “Prokletijama II” odjekuju krautrock strukture (“Os svijeta”, “Na kraju svijeta (Beograd)”), podcrtane turobnom balkanštinom (tema “Olovni” u svojem instrumentalnom dijelu dodatno ugodno podsjeti i na egzotične suradničke aranžmane Simona Fishera Turnera i El Tita), a spontani izleti u zlokobno — bilo kroz eterične naslovne pasaže ili “likantropske” udare na sva čula (ritmično usporavanje u završnim tonovima teme “Mirila”, uz turoban zaokret u “crno-misne” “Prokletije 2.3”, nalik Haa Lacka Binttiijevim bizarlucima iz vremena ranijih Virgin Prunes ili pak onima Davida Vorhausa i Delie Derbyshire u njihovom magnum opusu White Noise), nanovo postavljaju čvrste avangardne temelje, spram kojih diskretno zalaženje u “pastirštinu” (klavijaturski solo-moment u spomenutoj temi “Mirila”) ostaje prolazan, prigodni trzaj; u tom smislu, poput prvih “Prokletija”, novo Nemečekovo izdanje vješto se nastavlja poigravati slušateljevom strepnjom, potičući tihu jezu, spretno i uvjerljivo zalazeći u sonične krajnosti, bez da zazvuči kao samodopadno, pretenciozno ispucavanje art-ćoraka — ne plašeći se sopstvene turobne kreacije koja iz senzualno-zastrašujućeg (“Kuvet”), optimistično i s dobronamjernim pozdravom, izlazi u svoj svojoj emocionalnoj ljepoti (zaključna i dirljiva “Mirëdita”).

Jer sukus svega u drugom poglavlju “Prokletija” jest — ljepota. Ljepota mračnog, ljepota svjetlog, ljepota crnog i ljepota bijelog. Pastelni tonovi simbolički prožimaju temelje novih “Prokletija”, na trenutke ukazavši se svojim patinastim, gorkim pejzažom i sumračnim, oblacima ugušenim nebeskim plavetnilom Babićeve misteriozne “Crne zastave” koja simbolički krasi novu, impresivnu (naricajuću) naslovnicu albuma. Dalo bi se ovdje pričati o “50 nijansi sive” ali opet, to bi ispao i najgori klišej — Nemečekovo remek-djelo grije suncem i ledi crnilom, ispoljenima na virtualnoj naslovnici.

Impresivna “crna rupa” pred kojom iznova osjetimo uzbuđenje i strepnju, koji će svakim novim slušanjem izmamiti tisuću novih (neizgovorljivih) riječi.

Album je dostupan putem linka:
https://nemecek44.bandcamp.com/album/prokletije-ii

dizajn: NJI3
fotografija: Marina Uzelac
kostimi: Doris Fatur
make-up: Iva Rukavina
modeli: Mia i Dea Maretić

‘Crna Zastava’ Ljube Babića ustupljena je ljubaznošću Marka Kallaya i Zbirke Kallay


Iv/An, Ovozemaljske stvari, veljača 2024.