Ružičasta perverzija:
IVAN GROBENSKI
“Kink”
Intek Music, 2024.

Rastrgano-usporena atmosfera teme “CAPTCHA”, s ugođajem zagušljivog noćnog bara u kojem protagonist sjedi u stanju mamurluka i sebi u bradu recitira nepovezane fraze, iščitavajući ih na zaslonu pametnog telefona, simboličan je uvod u “Kink”, novi album kojim Ivan Grobenski nanovo podiže vlastitu kreativnu ljestvicu…

U Grobinom radu, prije svega je evidentna radoznalost kojom pristupa materiji, “gledajući crijeva”, bez kompleksa prihvaćajući (sopstvena) muzička razilaženja i nalaženja u pomirbi žanrova, podjednako svjestan nezaobilaznosti trendovskih obrazaca (u ovom slučaju famozni trap) čijom auto-tune nijansom svjesno “zairitira” slušateljske uši. Zajedljiv, pomaknut i začudan, “Kink” predstavlja novi maestralan muzički koktel; u duhu “nepredvidljivog Malcolma” koji je u svoje vrijeme vedrio i oblačio pop-teritorijem, pomirujući supkulturne i avangardne trzaje s mainstreamom, Grobin pristup vrlo je blizak u zaigranosti i (ne)poštivanju muzičkih formi.

Ovdje ima puno indirektnog, zanimljivog referentnog štiva iz prošlosti — preslušavajući album, Grobina nova priča spontano je bliska i kultnom projektu “©” (alias spoken word ikone Leslie Winer, čiji narativni ulet iznova priželjkujem da me iznenadi). Ističe se pristup sempliranju, koristeći isključivo laptop, izbjegavajući metronomska pravila — što u moru etabliranih inovativnih formi ne predstavlja nešto pretjerano novo, međutim Grobin senzibilitet presudna je točka s koje nam je isporučio, posebno za ovdašnje prilike, itekakvu zvijer od albuma; u globalnim okvirima, “Kink”, uz spomenutu Winer, vrlo lako je svrstati uz jednako pomaknute autore — uz kontinuirane eksperimente Warrena Defevera kroz njegov nemirni duh od benda zvan His Name Is Alive, na pamet mi momentalno pada Björkin album izdan unatrag sada već dvadesetak godina — “Medulla”, na kojem kompletna muzička konstrukcija leži na glasovnim semplovima — u čemu su s Björk surađivali Matmos, pioniri glitch-žanra, koji su pak na jednom od vlastitih ranijih albuma (“A Chance To Cut Is A Chance To Cure”) u svrhu muzike semplirali operativne zahvate, poput liposukcije, a jedan još opskurniji autor iz vremena prije interneta, koji je među pionirima avangardne muzike uradio album u cjelosti baziran na semplovima je i Holger Hiller — čije kultno solo-ostvarenje “Ein Bündel fäulnis in der Grube” također vuče zanimljive paralele s Grobenskim u njegovoj “Kink” epizodi. U onom nešto pristupačnijem, pjevnijem tonu, “Kink” je dostojan ekvivalent kasnijim pločama Scritti Politti — “Anomie & Bonhomie” i “White Bread Black Beer”. Tu je i neizostavan dvojac, nažalost pokojni Mark Stewart i Alan Vega, čiji drečavo-avetinjski duh (primjerice u završnoj temi “Colt”), mentorski ponosno zabdije nad odličnim Grobinim ostvarenjem.

Isprva sam percipirao da će novi album nositi naslov “Dynamite” — prema istoimenoj pjesmi koja se još prošle godine u nekom trenutku konspirativno ušuljala u Grobin live-repertoar, kao diskretna najava nečeg novog. Intrigantna i iskrivljenog, halucinogenog zvuka, “Dynamite” je naslovom i formom momentalno odjeknula poput “auto-bombe” koja vrluda uokolo, zlokobno tih i provokativan komadić trip-hopa koji dolazi iz radionice nekog samozatajnog “spavača”. S liričke strane, “Kink” traži analizu koju bez autorovog konkretnijeg uvida u priču nije lako obaviti; Grobenski je odabranim naslovom prigodno zaokružio novu albumsku cjelinu, krajnjem slušatelju tek donekle otvorivši svoja idejna vrata — kroz “kuršlus” fraza i isječaka, kao odraz komunikacije u novodobskim uvjetima društvenih mreža i novogovora manifestiranog kroz memove, kratice i emotikone, pretočene u rap-dionice i pjevne segmente koje (površno) doživljavam kao osvrt na opću inerciju današnjeg pojedinca, ogrezlog u lakomislenim online-sadržajima, prignječenog nevidljivom algoritamskom čizmom i nespremnog na izazove AI tehnologije. Čitajući obilne prepiske tekstova pjesama, pogubio bih se na pola puta, odabravši tek poneku meni omiljenu, ironičnu izjavu; poput “This place is evil, and I’m evil too, this is my party, I could cry if I wanted to…” iz sjajne “Evil” s prigodno parafraziranim hit-refrenom Leslie Gore ili “You hit me with a hammer, I nail you to a cross — hit it…!”, iz jednako sjajne “Houdini”.

Sukladno njegovoj pošemerenoj niski zvukova i ritam-struktura, “Kink” će u današnjoj eri površne mas-konzumacije muzike, kad se forma albuma više i ne doživljava, nažalost ostati raskomadan nefokusiranim, nasumičnim prebiranjem Spotify-publike po pojedinim pjesmama (ili refrenima), kao uron u daljnju društvenu propast.

 

Album je dostupan u digitalnom obliku putem linka: https://ivangrobenski.bandcamp.com/album/kink

Dizajn: Bojan Koštić


Iv/An, Ovozemaljske stvari, svibanj 2024.