Pogled u glasno: KORIDOR
Unatrag nekoliko mjeseci, doživjevši konačno i uživo zagrebački Koridor, iznova se ne mogu nadiviti njihovoj sviračkoj i autorskoj dinamici, britkoj muzičkoj slici koju iznova predstavljaju odanijoj (lokalnoj) publici. Nažalost u puno navrata životni rasporedi bi nam se razilazili pa je moja osobna frustracija glede propuštanja Koridora uživo samo postajala veća.
U ponekim krugovima, pričajući o grupi, Koridor još uvijek ostaje opskurno ime. Domaća DIY scena unatoč autorskom bogatstvu, još uvijek odiše hermetičnošću njezinih lokalnih mikro-svijetova. U trenutku kad sam uređivao kompilaciju “Nespojevi” za Zakladu Solidarna tijekom 2022./23., Koridor je već na sceni obitavao koju godinu ranije. U bespućima interneta danas najljepši osjećaj je slučajno nabasati na sadržaje o kojima se u velikoj većini medija nema gdje “čuti”. Inicijalni kontakt prerastao je u prijateljsku komunikaciju i od trenutka kad sam čuo raniju verziju njihove, ako se ne varam, nastupne pjesme “Pogled u prazno”, iščekivanje Koridorovih novih muzičkih izleta se mahom pojačalo.
Na njihov odličan prvijenac, album “Kroz pukotine” u izdanju Doomtown Records, osvrnuo sam se putem ovih stranica unatrag kojih godinu dana. Vrijeme nemilice i bespovratno leti, a u međuvremenu Koridor nastavlja promovirati spomenuti album, strpljivo prepustivši vremenu (i publici) da ga prožme. Nakon zahtjevne američke tijekom 2024. godine, živi nastupi na domaćem i inozemnom alternativnom tlu ne jenjavaju. Konačno smo svi zajedno našli vremena i za jedan prigodan razgovor, u kojem Koridor iznosi svoja razmišljanja o svijetu oko nas. Za Sjeveroistok, u dogovoru s bendom, frontmen Aki preuzima riječ.
SI: Krenimo od aktualnijih stvari — uz redovite lokalne nastupe, bila vas je snašla i europska turneja. Kakvi su utisci?
A/K: Išli smo na dužu turneju s prijateljskim bendom NAG iz Atlante. Htjeli smo ih malo vodit na Balkan i ostatak istočne Europe (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka), da bude nešto zanimljivije i nepredvidljivije od dobro utabanih puteva zapadne Europe kojom idu skoro svi Američki bendovi. Međutim, u procesu bukiranja, pozvani smo svirat u Švicarsku na jedan festival tako da smo se dogovorili pokriti i to, pa smo time zahvatili i Švicu, Austriju, Francusku, i Italiju.
Turneja je trajala 24 dana i moram priznat da se na njoj svašta izdešavalo. Od apokaliptičnih vožnji po lokalnim cestama Rumunjske dok pljušti kiša i čopori mokrih pasa lutalica laju na nas po benzinskim pumpama, do crijevne viroze koju su pobrali neki od članova NAG-a u Grčkoj, zbog koje jedan koncert nisu mogli ni odsvirati. Koncerti su većinom bili odlični i dosta posjećeni, što je vjerojatno i rezultat toga da smo krenuli poslije ljetnog deficita koncerata. Istok Europe i Balkan je stvarno pobijedio s gostoprimstvom i nenormalnom toplinom kojom su nas svi dočekivali. Milijardu piva, odlična zajebancija, ljudi koje nismo nikada prije upoznali, daju nam da na day off-ovima spavamo u njihovim squatovima i stanovima bez ikakvih pitanja i prethonde najave. Ostala su nam jako dobra poznanstva i iskustva koja ćemo pamtiti za čitav život. Ponovilo se!
SI: “Kroz pukotine” je vrlo direktan album, lišen suvišnih metafora. Poruke su univerzalne, iskrene, prepune malih i velikih upozorenja. Progovaraju li tekstovi Koridorovih pjesama i o vašim osobnim iskustvima?
A/K: Osobno iskustvo i strahovi su uvijek nepogrješivo inspirativni. Tekstovi su često jako osobni, tako da je pisanje za Koridor ponekad psihoterapeutski razgovor sa samim sobom. Nije rijetkost da imam temu za pisanje koja kad krene, iznenada izađu stvari koje nisam ni znao da su malo dublje ispod površine. Sagledam je iz druge perspektive koja te iznenadi kao hladan tuš. Ali tu naravno postoje i razbacane zabilješke živog blata u kojemu, neki više neki manje svjesno, stojimo, ne mičemo se i konzistentno se utapamo, dio smo te priče — htjeli to ili ne. A možda je to samo iz moje subjektivne, pesimistične perspektive.
SI: Album je obavijen distopijskom patinom — koju pjesmu s albuma biste izdvojili kao vama najintenzivniju u muzičkom i liričkom smislu?
A/K: Kad smo radili na pjesmama za album, mislim da mi je osobno najintenzivnija i muzički i tematski bila pjesma “Aveti sreće” jer je pisana o jednom susjedu koji si je u par navrata pokušao oduzeti život i na kraju je teškom mukom to i uspio. S njim smo ko klinci znali popiti koje pivo na klupama ispred njegove zgrade. Već je tad bio na štakama jer se bacio sa zgrade i preživio. Jako je to čudno kad nekog viđaš skoro svaki dan u prolazu i onda odjednom više ne, pitaš se di je i šta je, da li se odselio ili razbolio, ali onda saznaš da si je nažalost oduzeo život. Ali sad je prošlo već dosta vremena od izlaska albuma i intenzivnost pjesama ovisi iz koncerta u koncert.
U posljednje vrijeme osjećam dužnost da posvetim pjesmu “Kenotaf” za civilne žrtve koje bivaju žive spaljene sustavnim bombardiranjem Gaze od koje zapadni svijet sramotno okreće glavu. Ta pjesma isprva je napisana u periodu kad su dvojica poremećenih sedamdesetogodišnjaka pasivno prijetili ispaljivanjem nezamislivog arsenala nuklearnih bojnih glava, dok su vijesti prenosile sat koji je odbrojavao sekunde do smaka svijeta. Ne treba ni spominjati da se ta situacija nažalost nije promijenila nego se samo zamijenio jedan od aktera. Ali sada je ta pjesma poprimila dodatni sloj značenja sama od sebe. Kad posvetim tu pjesmu, opere me ogroman nekontrolirani bijes bespomoćnosti jer su mi u glavi sve mučne slike razrušene Gaze ispred očiju, te slike uključuju vrišteću krvavu djecu kojoj se na improviziranim operacijskim stolovima amputiraju udovi, a dio su samo nekakog blijedog medijskog priloga. To je deveti krug pakla na zemlji.
SI: Kad pričamo o Punku, kakvi su vaši osobni pogledi na žanr i koliko u današnjem svijetu Punk ostaje neiznevjeren ideal?
A/K: Kao žanr, to je užasno širok pojam i da se odmah ne lažemo, uvijek je tu bilo svega i svačega ali na to je besmisleno trošiti vrijeme. U toj cijeloj šumi, za mene osobno pank je jedna nemilosrdna zvijer koja izgubljenicima ponudi utočište u svojim raljama i kroz kritičko sito svojih zubiju s vremenom ispljune uljeze, ono što je slabo, lažno, nedoraslo ili se ne može nositi time, a na kraju pravično prisvoji sve ono što smatra da mu pripada. Naknadno iskašlje kosti onih koji su mu dali apsolutno sve, a oni znaju od početka da se to jednostavno podrazumijeva i da su na to pristali. S te strane mislim da je pank, kao muzičko-društveni protest, jedini neiznevjeren ideal. Ovdje ne postoje heroji, pank nekima daje snagu, nekima sklonište, a nekima razlog da nastave dalje.
Da ne bude zabune — kao i u svakom podrumu, uvijek ima plijesni po zidovima ali mislim da je ono što je pozitivno daleko upečatljivije i dominantnije od te plijesni. Štafeta je nekako došla do nas i kanimo ju predati dalje u što neiskvarenijem obliku.
SI: Dio ste zanimljive, sada već dugogodišnje DIY scene, o kojoj brinu izdavači poput Doomtown Records. Koliko je uz onaj muzički, ovdje pristuan i društveni angažman — također, osjetite li da publika koja prati vaš rad, slijedi primjer da se dodatno angažira, ne samo muzički?
A/K: Jedan moj dobar prijatelj iz Beograda rekao je nešto čega se često sjetim i potpisujem. Lokalna scena ne može postojati bez jednog dobrog labela koji žednim klincima daje na raspolaganje novu interesantnu mjuzu s lokalne i svjetske scene, i bez nekog kluba ili centra di se mladi mogu okupljati i iz prve ruke gledati uživo sve te bendove, razgovarati o sceni, životu, politici, razmjenjivati poglede na svijet s ljudima van svog mikrosvijeta ili na kraju dana proživljavati skupa alkoholne i narkomanske brodolome.
Može meni sad reći ko šta hoće, ali autodestrukcijski maratoni su mi otključali najveća trenutna prijateljstva za koje smatram da su me oplemenila kao osobu. Daleko da je to pravilo, ali često se desi da je tako. Naravno u cijeloj ovoj priči, podrazumijeva se da postoje i neki lokalni bendovi koji su isto jedan od neizostavnih stupova te scene. Mi na svu sreću imamo sve to. Bilo je kod nas labelova, ali Doomtown je bio najpotentnija eruptivna karika naše mladosti. Njihovim nastankom i angažmanom se nekako stvorio kamen temeljac povezivanja s drugim aktualnim scenama gdje se kod nas u goste dovodio “crème de la crème” svjetske pank scene, naravno i drugi ljudi su bukirali vrhunske koncerte i to se ne smije izostaviti, ali to što je dovodio Doomtown su bile posebne prilike. Tada su bendovi kod nas otkrili da mogu raditi turneje i povezivati se dalje. Nama je apsolutna čast da nam je ploča izašla baš na tom prijateljskom labelu.
Što se tiče slijedbe publike i njihovog dodatnog angažmana, mislim da nije tu baš bend nešto od posebne važnosti, nego kritična masa koja satelitski orbitira oko svega toga što se dešava. Znači, labelovi, klubovi (AKC Attack i Squat Klaonica), ljudi koji bukiraju koncerte, pišu fanzine, crtaju plakate, rade benefite i na kraju dobar dio bendova sa scene — sve to utječe i ohrabruje druge da prisustvuju u nečemu. Ljudi dobivaju neku drugu perspektivu na ovaj raspali svijet, približavaju im se vjerojatno teme o kojima nisu prije razmišljali. Zagreb kao i svaki drugi grad ima svoje mušice i nije poznat po tome da se previše angažira, ljudi se u pravilu ne žele isticati, uvijek se boje da će ih neko drugi za nešto osuditi ili ismijati i tako dalje, ali povrh svega toga mislim da se ipak neki kotačići vrte. Nešto se događa! Ne smijemo biti nezahvalni — i mali pomaci su od esencijalne važnosti.
SI: U današnjem vremenu kada društvo kontinuirano tone u kaos tehnoloških instant-rješenja, malodušnosti i teorija zavjere, koliko je evidentan otpor?
A/K: Otpor, ako ga možemo tako nazvati, često je pasivan, rascjepkan i zbunjen. Bilo kroz prizmu panka ili bilo čega drugog, bombardirani smo s problemima sa svih mogućih strana i više niko nezna na koju stranu treba pogledati. Stavljeni smo u jako pesimistične cipele gdje dosta ljudi misli da je uzaludno reagirati, nažalost osjećam se često tako i u vlastitoj koži. To nekim ljudima paše. Ali nije sve tolko crno.
Za neki primjer ne moramo ići daleko, pad nadstrešnice u Novom Sadu, koja je na nesreću oduzela život 16 ljudi, bila je kap državne korupcije koja je prelila već podosta ljutu čašu. Studenti su se angažirali i izašli na ulice u nekom manjem broju i to bi prošlo samo kao još jedan prosvjed protiv vlasti da Vučić nije izveo neke državne grdosije da isprebija tu djecu kako bi ugušio daljnje širenje prosvjeda. Ljudi su pametno posnimali taj teror sa svih strana i proširili vijest po društvenim mrežama i jako brzo dobili momentum da ih podržava pola Srbije. Teško je ostati imun na tako nešto. Moram priznati da se naježim svaki put kad vidim kako su srčani i ustrajni u tome. Ovaj primjer je dosta interesantan jer tamošnja vlast kontrolira sve matične državne kanale koje prati ruralni dio zemlje i kompletno je podcijenila širenje informacija digitalnim kanalima. Ponosan sam da su nam susjedi tolko izdržali u blokadama i držim fige da na kraju uspiju ostvariti željene promjene. Isto tako, nadam se da ćemo nešto naučiti od njih, iako nažalost za sada ne izgleda baš tako...
SI: Redovito svjedočimo prepirkama, posebno na društvenim mrežama, koje u svoj neartikuliranosti najčešće odišu ideološkim floskulama. Može li se unatoč suprotstavljenim mišljenjima ostvariti konstruktivan dijalog? U vašem krugu poznanika/suradnika/prijatelja, postoje li ljudi s kojima nužno ne dijelite isti svjetonazor?
A/K: Svi imamo pristup društvenim mrežama i bespovratno im poklanjamo svoje dragocjeno vrijeme u bilo koje doba dana i gluho doba noći — i to u bilo kojim stanjima svijesti. Nije tolko čudno svjedočiti besmislenim prepirkama na istim. Pozamašan broj tih rasprava izgleda baš kao neka supijana svađa na benzinskoj pumpi u 4 ujutro dok djelatnik iste pokušava otjerat ekipu jer je neko zapalio pljugu preblizu crpke. Društvene mreže su dobre za konstruktivan razgovor isto kao Mcdonald's za izvor nutrijenata.
Normalno je da ne dijelimo uvijek svi isti svjetonazor. Te različitosti svjetonazora imaju i drugačije težine pa je tako preko nekih razlika teže ili nemoguće preći. Tu se nažalost čak i prijateljstva razilaze. Kao recentni primjer je taj što smo s dosta prijatelja iz Njemačke izgubili kontakt jer se prave slijepi oko toga što se dešava u Palestini. Dok pola Europske i Američke scene radi benefite i kompilacije kako bi se tamo poslala humanitarna pomoć, oni taj problem ni ne spominju. Čak neki pokušavaju opravdati akcije Izraela i brane stavljanje Palestinskih zastava na koncerte pod premisom da je to “anti-semitizam”. Mi to gledamo kao njemačku programiranu grižnju savjesti koja potječe iz II. svjetskog rata i koja im ne da, ili im nije prirodno kritizirati Izrael, što god da napravio. E jebiga, taj film nemamo strpljenja gledat. Naravno čast izuzecima, ima tamo ljudi koji se ne boje reći “car je gol!” na taj njihov igrokaz, ali su još uvijek rijetki.
SI: Dio Koridora sudjeluje i u postavi Dezinformacija — predstavljaju li Dezinformacije “ispušni ventil” ili nose u sebi angažiraniju poruku?
A/K: Dezinformacije su nastale više kao neka čudna zajebancija. Dominik (iz benda Left to Starve) i ja smo bili na cugi i smišljali kog bi bilo dobro zvat da otvori koncert za bend Spread Joy iz Chicaga, koji smo tada bili organizirali. U deficitu bendova tog nekog malo drugačijeg podžanra, rekli smo — ajmo vidjet dal možemo za 2 tjedna napraviti bend i odsvirati taj koncert, pozvali smo Vilima, gitarista iz UBT-a, koji se skeptično nacrtao na probi, misleći da ga zajebavamo, zapalio predimenzionirani joint i nastala je prva stvar. Čestitali smo si, otvorili pivo i rekli smo — MOŽE! Naknadno smo pozvali još Roka i Bobu koji su se uklopili u naš novopečeni projekt k'o saliveni. Plan je bio odsvirati samo taj jedan jedini koncert i to je to. Međutim, toliko smo izguštali da smo odlučili spontano dalje svirat. Na kraju smo snimili kazetu i otišli na poštenu turneju po Španjolskoj i Francuskoj i upravo radimo na pjesmama za LP. Iako je bend krenuo kao teška zajebancija, mislim da Vilimovi tekstovi imaju dobru angažiranu notu, koja je izgovorena na jedan jako osvježavajuć način i uklapa se u tu suludu muziku. Bend je svakako postao puno ozbiljniji nego što je ikad trebao biti.
SI: Formalno pitanje za kraj — kakvi su planovi za neku bliskiju budućnost? Uz nastupe, je li na pomolu novi album, singl…?
A/K: U zadnje dvije godine bili smo tolko zauzeti sviranjem da je rađenje pjesama malo patilo. Ali upravo radimo na novom LP-u, nadamo se da će to biti gotovo prvom polovicom slijedeće godine (2026).
https://koridorzg.bandcamp.com/
Koridor fotografirao: Jahvo Joža (Subsite)
Intervju: Iv/An / Ovozemaljske stvari, srpanj, 2025.
Comments
Post a Comment