Izgubljeno-nađeno:


PORTRET RUŠEVINA
“NIŠTA”
Digitalni samizdat / EP, 2022.

https://www.youtube.com/watch?v=ZqUSj-SPkcM


Metalska muzika sa sobom povlači zanimljiv paradoks — (milo) željezo s jedne strane, primjerice u doslovnoj praksi jednih Einstürzende Neubauten, s druge sviračko umijeće u prenošenju teške metalske onomatopeje kroz masivni gitarski zid buke (u kontekstu ovog osvrta nedvojbeno ćemo spomenuti Swans, Napalm Death i Godflesh…). Oba ova ekstrema u sebi nose intrigu koja ostaje fascinantna polazna točka s dobrodošlim digresijama, bez obzira na danas uvriježenije, žanrovski obojane mutacije koje su u međuvremenu već dobrano zaživjele u okvirima mainstreama. 

Unatrag nekoliko godina, u bespućima interneta pojavilo se, i od tada u virtualnom vakuumu strpljivo čami, jedno fascinantno, opskurno (škrto) EP-izdanje naziva “Ništa”, koje potpisuje “Portret ruševina”, studijski projekt iza kojeg stoji Denis Kuzel, studijski ovdje potpomognut Ivanom Osrečakom (obojica veterani koprivničke alternativne scene). Osrečaku zapravo imam za zahvaliti što mi je prije nekog vremena ukazao na ovaj uradak, koji zrači kudikamo zapaljivijim narativom, decidirano negirajući i sopstveni eter, pozivajući krajnjeg slušatelja da zaluta i da se usudi prijeći liniju i zakorači u zabranjenije područje ritualnog i mračnog, izazivajući tako vlastitu maštu i autosugestivnost.

Prema službenoj priči koja prati EP, sam materijal seže kudikamo dalje u vremenu i prostoru, uz pogubljene izvorne master-trake uslijed kvara hard-diska; naslovna “Ništa” jedina je preživjela snimka, zadržana u izvornom obliku kako je i nastala, sada već davne 2014. godine, efektno rastrgana u njezinoj bazičnoj postavci gitara i bubnja, od strane tadašnjih mladaca koji su općom distorzijom postigli i neočekivan ali impresivan akustični efekt. Nakon godina počivanja (u miru), materijal je počeo nanovo doživljavati prigodne zvukovne nadopune (gitaristički efekti kao simulacija bas gitare), uz tekstualne prepravke, dodatne vokale i sekvenciranje, uz izbjegavanje šablonskih obrazaca (jednodimenzionalnost vokala), ali istovremeno zadržavši prigodne “klišeje”, kao i početne idejne sirovosti/nedovršenosti materijala.

Svestran i naslušan autor i producent, Kuzel sam ističe kako je ovim izdanjem težio spoju eksperimentalne muzike i crust-punka osamdesetih, odlučno istupajući iz ustaljenijih okvira metalskog žanra, dodatno nemajući problema da u sve to uklopi, kako on sam kaže, i literarne utjecaje — poput bijesa Augusta Šenoe ili Krležinog buncanja protiv Domaćinskog, glavnog antagoniste u romanu “Na rubu pameti”. 

Naslov ovog Krležinog romana, u pozitivnom smislu prigodno karakterizira i uradak “Portreta ruševina”, s fascinantnom činjenicom da je zastupljeni materijal nastajao u nečijim formativnim godinama, lišen naivnjačkih/mladenačkih pokušaja, uvjetovan frustracijom života u manjoj urbanoj sredini, kojom je, unatoč njezinom entuzijazmu, povezanosti i stvaralačkom potencijalu, još uvijek dominirala želja za bijegom i personalnom progresijom. U tom pogledu, kako i sam autor iznosi, valja promatrati dio tekstova unutar i van samog EP-a, odn. identitet, kako muzike, tako i autora samog; Kuzel u svojem personalnom osvrtu ističe jesensko-zimska ranojutarnja ispijanja kave, uz pisanje crne poezije, kao nešto intimno, bez zadrške i filtera — neovisno o patetičnosti ili površnosti njegovih mladenačkih poetskih pokušaja. Naravno, “Portret ruševina” sa sobom povlači i socio-politički diskurs u svojih gorkih 17-ak minuta sive; kako u godinama iza nas, a naročito nakon koronske krize, kaos posijan po svijetu nastavlja klijati svojih nemilosrdnim korovom. U tom smislu, “Ništa” je, prema riječima autora, poput iščupanih stranica jednog dnevnika s crticama zbilje, jednako naivne i bolne.

S muzičke strane, prema Kuzelovim riječima, ritam na ogoljenoj uvodnoj temi “Izgorjevanje”, direktno je inspiriran aranžmanom iz bootleg-snimke “The Stroke” (Billy Squier) u brutalnoj live-obradi Mr. Bunglea. Tu ću s moje strane dodati i kako ovom temom prigodno odjekuje “Nova Akropola” Laibacha (također u primjeru njihovih turobnih live-izvedbi iste). Kuzel sam iznosi kako je “Izgorjevanje” suštinski nedovršena tema, uz odluku svih uključenih da glas bude njezina glavna tekstura koja nosi priču — uz prigodno ambijentalno ozračje (zamračen prostor), što je u konačnici, prema osobnim dojmovima autora, spontano zazvučalo i poput Cocteau Twins iz faze “Head Over Heels” na jako lošem, negativnom tripu, uz dodatno predočavanje nekog tko prolazi transmutaciju kroz niz alkemijskih procesa.

Nakon minimalistički tromih gustih udara ritma, popraćenih napadima gitarskog/vokalnog turobnog treštavila, nastavak slijedi razornom “Ništa” iz naslova EP-a — zvukovno dosljedno prenešen apsolutni nihilizam; tekstualno vjerujem da priča jednako dosljedno i bez pretvaranja prenosi naboj, iako izuzev naslovnog ponavljanja teme, u neprobojnom ponirućem zidu krikova nemoguće je razaznati ikakvu poruku. No naslovi su dovoljno promišljeni, dajući na intrigantnosti ponuđene priče prenesene zidom buke (u nastavku EP-a, također su prisutne prigodne, poetski dosljedne fraze — “Od užasa protrnu svjetina” i “Natrag u svjetlost”).

Kako to biva, neplanske ideje na kraju poprime neki novi oblik — takva sudbina zadesila je treću temu s EP-a, spomenutu “Od užasa protrnu svjetina”, koju je osmislio i za koju je gitarske segmente usnimio još jedan Kuzelov bliski suradnik sa scene, Tomislav Crnković (danas paralelno aktivan u postavama grupa Mališa Bahat i Kriva istina). Ova je tema izvorno bila zamišljena za jedan drugi imaginarni projekt, da bi na kraju zaživjela u kontekstu ovdje zastupljenog EP-izdanja. U temi “Natrag u svjetlost”, Kuzel dodatno ističe i utjecaj kolege mu Relje Kekeza, idealnog balansera između kompliciranijih i emotivnijih izvođačkih dionica; način na koji Kuzel opisuje taj utjecaj, idejno nalikuje i Enoovim “zaobilaznim strategijama”.

Nakon brutalnog sadržaja, tamo negdje nadomak 11. minute EP-a, kreće “iskupljenje” u obliku skrivenog usnimljenog razgovora, naslovljeno “(V…)”, kojim “Portret ruševina” opasno zakorači po crti stvaralačke neozbiljnosti, ali na kraju pobjeđuju duhovitost i sarkazam (indirektno na tragu uradaka Monte Cazazze, “Flexidisc” priče ranih The Human League, Coilove “The Sewage Worker’s Birthday Party”, kao i studijskih bizarluka od strane Buldožera), zaokruživši tako kompletan uradak stilskom regurgitacijom, poput komentara, bilo na izvedbene stereotipe unutar metalskog žanra ili pak poput reakcije na svijet koji se kontinuirano raspada pred našim očima, neovisno koliko blizu ili daleko od epicentra bili. 

 

 Društvena mreža: https://www.facebook.com/portretrusevina

 

Iv/An / Ovozemaljske stvari, studeni 2025.