Tisuću svjetala u tamnoj sobi: THE DARK STORYTELLER

 “Mic po mic”, “Kvragu”, “Nečastive”, “Nesputane”, “Nespokojni”, “Nemrtvi”, “Lupus in fabula”, … 

S radom Kristijana Petrovića upoznao sam se sredinom 2024. godine, prisustvujući njegovom predavanju “Kvragu — biografija Nečastivog“ u Koprivnici, posredstvom udruge Mamuze. Dinamična narav tog predavanja uz temeljit, duhovito podcrtan, istovremeno poučan i činjenicama potkovan diskurs, u startu mi je usadio “bubu u uho” da stupimo u kontakt i jednom usuglasimo prigodan intervju. 

Novinar i istražitelj opskurnog i mračnog, službeno svoj rad predstavljajući pod pseudonimom “Mračni pripovjedač”, odn. The Dark Storyteller, Petrović redovito gostuje po Hrvatskoj i u susjedstvu, a na lokalnoj Varaždinskoj televiziji s njegovim suradnicima i gostima predstavlja nova izdanja knjiga. Dio njegovih sumračnih pripovjetki s kojima održava turneje, također su zaživjele kao prigodne fizičke sveske. 

Mitovi i legende koji ga fasciniraju, uobličeni su u zanimljivu seriju predavanja, u sklopu kojih Petrović nastoji destigmatizirati tematiku, koja posebno u današnjem vremenu, kad se nanovo suočavamo s konzervativizmom u dijelu društva, na sam spomen još uvijek nailazi na oprečne kritike i izaziva žmarce — društva unazađenog i potonulog u strahu i neznanju, kritike uvjetovane najčešće crkvenom demagogijom kroz nametnute dogme glede “dobra” i “zla”. 

S druge strane, u Petrovićevim predavanjima dao bi se iščitati i moment društvenog protesta ili neposluha, posebno protiv institucionalne represije, o čemu se on sam vrlo jasno izjašnjava, najčešće kroz ironične osvrte na anonimne, najčešće religijski orijentirane komentatore koji ga sasipavaju svojim komentarima. Spoj pripovjedačkog senzibiliteta i društvene kritike, potkrijepljen činjenicama iz povijesti, nikog ne ostavlja ravnodušnim, već potiče na razmišljanje, razotkrivajući zamršene sustave prošlosti kao i licemjerje, u kojima su kroz povijest u najgorim mukama skončali nevini i nevine… 

Stoga, ako se do sada niste susretali s njim, a načujete da Mračni pripovjedač gostuje u vašem gradu/mjestu, svakako preporuka.


SI: Otkuda i otkada potječe fascinacija mračnim i sumračnim sadržajima?

KP: Gotovo sam siguran kako je moja fasciniranost “mračnom stranom” započela još kad sam bio klinac. I za sve je bila “kriva” — moja baka. Da, baka. Mamina mama je, naime bila iz Budimpešte i ta je žena znala sve moguće i nemoguće priče u kojoj su glavni akteri bili duhovi, vampiri i ostala foklorna i okultna stvorenja. Kad je shvatila da se nimalo ne bojim njezinih priča, točnije — aktera u tim pričama, pričala mi ih je sve više i više. Još i danas kad se sretnem s ekipom iz osnovne škole, znaju mi reći — “Stari, ti si nas maltretiral s pričama o duhovima još u drugom razredu osnovnjaka.” 

Tako da pretpostavljam da sam se sprijateljio s “mračnom stranom” još u djetinjstvu. Oduvijek sam volio i horor filmove. Svega toga (filmova i literature) je bilo prilično malo u osamdesetima. Tako da je svaki, primjerice horor film, bio pravi užitak za mene. Osim toga, imao sam sreću jer mi je djed radio u kinu kao kino-operater, pa sam mogao uživati u hororocima i na “velikom ekranu”. Kasnije, mojim odrastanjem — došlo je i do kvalitetnijeg nakladništva — koje još uvijek nije kakvo bi trebalo biti, ali i do poznanstava s ljudima preko kojih sam došao do raznih knjiga, koje sam (uz stripove) obožavao čitati. Čitam i danas jako puno.


SI: Koliko vremena provedeš istražujući pojedinu temu i koliko je u današnje vrijeme izvedivo svemu pristupiti i istražiti faktički?

KP: S obzirom kako se gotovo trideset godina bavim proučavanjem okultnog, paranormalnog i mračnog, moram priznati da mi je mnogo toga ostalo u glavi. Svako malo svoje predavanje doradim nekim “novim” podacima, pa moram izbaciti neke manje interesantne podatke — jer bi mi s vremenom predavanja mogla trajati i do tri sata. U svemu mi pomažu i knjige te tematike, koje nemilice gomilam. Kada pripovijedam o tim temama, volim kombinirati povijest, antropologiju, etnologiju, okultno — sve u jednom, kako bi publici bilo što je god moguće zanimljivije… ili — strašnije. Volim publici približiti ta stvorenja, gotovo ih humanizirati (he he) i pojasniti što je moglo dovesti ili je dovelo do njihova stvaranja i osmišljavanja. Gotovo sve se može objasniti znanstveno i faktički. No, zahvaljujući znanosti — postajemo pomalo bahati jer još uvijek postoje domene koje nisu olako objašnjive.


SI: Tvoja predavanja opstaju u diskreciji živog nastupa — s obzirom da danas sve instantno završi u obliku videa na društvenim mrežama, kako uspjevaš sakriti svoje priče od online znatiželjnika? Da li bi nečije online emitiranje umanjilo interes buduće žive publike — u tom slučaju pribjegavaš li drugačijoj dinamici glede svakog novog predavanja, kako bi se izbjegla “predvidljivost” uzrokovana takvih prethodnim online emitiranjima?

KP: Nikada, niti jedno online izdanje predavanja/pripovijedanja, ne može stvoriti potrebnu atmosferu — kao što to može kada stojiš ispred publike, u pomalo zamračenom prostoru. Za bolje razumijevanje ili uživanje u takvim pričama — svakako je potrebna atmosfera koja se jaaaaaako gubi kada to preneseš online. Još uvijek izbjegavam ikakva snimanja.


SI: Među mračnim temama koje si do sada obuhvatio tvojim predanim istraživačkim radom, možeš li istaknuti jednu koja je tebi najdraža i s kojom najčešće gostuješ? 

KP: Eh, sad… postoji razlika između meni omiljene teme i one s kojom najčešće gostujem. Iako su mi drage sve kreature mraka — kao i one mitološke — najviše me zovu zbog “Povijesti vještica”. Naime, s tim sam predavanjem gostovao gotovo 100 puta po Hrvatskoj… i još im nije dosta. Druga po redu je “Mitologija mačaka”. Meni osobno, najomiljenija bića su vampiri, a bome i o demonologiji volim pripovijedati. Međutim, te su teme još uvijek za neke sredine — “škakljive”.


SI: Podudara li se takav odabir teme i s interesom publike? 

KP: Ako si dobar pripovijedač, svaku temu možeš približiti publici koja će, potom, pokazati interes. Mišljenja sam kako je ovaj “mračni svijet” sam po sebi i više nego interesantan i drugima. Tako da, pričali o vukodlacima ili vješticama — interesa ima.


SI: Okultnom se u društvu uglavnom i još uvijek pristupa negativno, najčešće iz kuta “grotesknog”, “nemoralnog” ili “morbidnog” — kako oteti pojam “okultnog”, prije svega iz ralja vjerskih “osjećaja” i strahova uvjetovanih vjerskim dogmama?

KP: Kod nas se pojam “okultno” još uvijek veže uz nešto “sotonističko”, negativno, nešto od čega treba zazirati. No, to je samo nepoznavanje tematike. Sam naziv “okultno” označava nešto što je skriveno, nešto što proučavanjem možeš otkriti, spoznati, naučiti (pa čak i o sebi samom… ali lakše je biti glup i lijepiti etikete nego se prihvatiti knjiga. U našoj sredini, mislim da će trebati još podosta vremena kako bi se (možda, ali jako možda) novije generacije otele takvom načinu razmišljanja. Prije će biti da neće uopće razmišljati o tome.


SI: Praznovjerje i bogobojaznost u današnjem društvu poprimaju sve alarmantnije, ako već ne tek razočaravajuće razmjere — smatraš li da takvu situaciju treba ignorirati? Za razliku od mitskih bića među kojima pojedina vječito nose simboliku “zlog i naopakog”, zlo i naopako (bez navodnika) je vječito prisutno u stvarnom svijetu — nose li u sebi tvoje mračne pripovjetke i moment društvenog otpora, uzevši u obzir vrijeme i okolinu u kojoj živimo? 

KP: Pa, iskreno… tek tu i tamo, ovisno o temi o kojoj pripovijedam, ističem koliko je zapravo Crkva pridonijela širenju straha i panike, pogotovo kada se radilo o proganjanju maleficija, vještica, coprnica, štriga (“Nečastive — povijest vještica od antike do danas”). Izdvojio bih i “Povijest egzorcizma” u čemu navodim “tjeranje zla” i kod drugih civilizacija prije pokrštavanja – što kod nekih izaziva čuđenje jer su navikli kako nad tim činom ingerenciju ima isključivo – Crkva. Najdraže mi je predavanje — “Kvragu — biografija Nečastivog” jer spominjem i druge negativce u politeističkim panteonima, kao i poimanje Lucifera/Sotone, kao onog koji podržava, čak štoviše, potpiruje kritičko razmišljanje — što svakako ne nailazi na razumijevanje kod svakog. Pogotovo ne kod onih kojima je “spaljivanje vještica” smiješna povijesna epizoda.


SI: Priče o inim mitskim bićima, s kojima nas upoznaješ kroz povijest, šokiraju činjenicama, iako ne u smislu avetinjskog “ukazanja”… Na stranu groteska takvih likova — da postoje, s kojim likovima bi mogao zamisliti suživot, a s kojima ne? 

KP: Kako to misliš — “...da postoje ”? Hahahahaha. Vidiš, zanimljivo pitanje. S obzirom kako sam bio prisutan na preko 120 spiritističkih seansi — pokojnici (aveti, duhovi, sablasti) mi se čine interesantnima. Zamisli da popiješ kavu s Kleopatrom, Edgarom Allanom Poeom, Aliesterom Crowleyem, Jackom Trbosjekom ili Vladom Tepešom? No, dobro — da samo ti popiješ kavu — ali u njihovom društvu. Duhovi mogu biti simpatični, jedini je problem kod njih — komunikacija. Što su duže mrtvi — teže ih je razumijeti, he he… 

A s kim ne bih mogao imati suživot? Hmmm, vjerojatno bi to bili poltergeisti — vrlo su destruktivni i agresivni.


SI: Nastavno na prethodno pitanje — u jednom od medijskih osvrta na tvoj rad, istaknuto je kako zazireš od politike. Po tebi, koliko ekstremnim stanjima u društvu doprinosi i moć pripovjetke? Također, koliko se u tvojem pristupu i temeljitoj analizi mističnih sadržaja, uz društveni, ipak nazire i politički kontekst? Likove iz tvojih pripovjetki i objava na društvenim mrežama, nije teško poistovjetiti s licima na (ovdašnjoj) političkoj sceni…

KP: Da, zazirem od politike i političara (doduše i od svijeta sporta). U našem društvu više nisam siguran da l’ išta više može doprinijeti ičemu, a kamoli da pripovijedanje može nešto promijeniti. Upali smo u jednu blesavu letargiju, apatiju, postali smo neinteligentno društvo prepuno ”Don Quijotea” iz naslonjača koji samo seru po portalima iz svojih fotelja. Pred nama je moguć III. Svjetski rat, a mi smo još u Drugom. Premalo nas je da bi išta pokrenuli. U mojim predavanjima nema politike — ali se može nazrijeti pravda — pa, čak sam imao priliku čuti — i mogući feminizam, jer sam prilično žustar braneći brojne spaljene žene – pobijene u ime religije. 


SI: Suočavaš li se s pokušajima cenzure ili zabrane tvojih gostovanja? U tom pogledu, gdje smatraš, ako se do sada još nije ostvarilo, da bi ti bio najveći izazov nastupiti pred ovdašnjom publikom?

KP: Cenzure za sad nema, u nekom žustrijem obliku. Susreo sam se s nekoliko osoba koje su bile užasnute temama koje nudim. Moram napomenuti kako su te osobe na pozicijama ravnatelja u kulturnim ustanovama, što je sramotno. Primjerice, jedna me ravnateljica knjižnice pokušala nekako “otkantati” pa je u mailu poručila…..”kako ovdašnja publika ne pokazuje interes naspram takvih tema.”

Bilo je nekih omanjih predrasuda u uglavnom manjim mjestima. U razgovorima nakon predavanja, ponegdje znam čuti kako se tamo neki lokalni župnik “malo naljutio” što se odabiru takve teme — ali zasad, ništa strašno. Htio bih u doglednoj budućnosti predavati na području Slavonije. Tamo još nisam gostovao. 


SI: Neke od tema koje obuhvaćaš tvojim predavanjima, zaživjele su i u tiskanom obliku. Koliko si do sada objavio knjiga?

KP: S obzirom na moje poznavanje tematike, dobio sam poziv iz Nakladničke kuće Stanek iz Varaždina da budem urednik serijala knjiga pod nazivom “Epske priče”. Do sad sam uredio 6 knjiga iz tog serijala, uz još dvije druge knjige. Osim toga, iz Mozaik knjige su me pozvali na suradnju kod predstavljanja njihovog novog (maestralno odrađenog covera) “Drakule”. Trenutačno pišem svoju knjigu koja se bavi poviješću inkvizicije na području Vaaždinske županije.


Opširnije o Mračnom pripovjedaču i svim nesvakidašnjim stvorenjima: 

The Dark Storyteller — https://www.facebook.com/profile.php?id=100064089908352 

Tiskana verzija serijala “Epske priče”, uz dodatne sveske u izdanju Naklade Stanek, dostupni su putem linka https://eknjizara.hr/
 
Tretirana ilustracija iz javne domene; Vještice vragu pokazuju voštane lutke (Povijest vještica i čarobnjaka, 1720.)

-

Intervju: Iv/An / Ovozemaljske stvari, siječanj, 2026.