MOJ ŽIVOT (NI)JE NOVI VAL...

Za početak, neminovno je u kontekstu ove priče istaknuti primjer promišljenog i unikatnog koncepta — a to je Muzej prekinutih veza. Namjera nije reklamirati jedno nad drugim, niti se radi o usporedbi — no Muzej prekinutih veza zlatan je primjer pomaknute ideje; odlično realizirana priča, mahom nagrađivana na svjetskoj razini uz njezine produžene nastavke, danas s izložbenim prostorima u Americi i Tajlandu. Pridodajmo tome konzistentno privlačnu, vizualno otkačenu prezentaciju kroz seriju unikatnih izložbenih kataloga, kao i dosljednu PR-kampanju koja Muzej prekinutih veza već godinama čini istinski zanimljivim mjestom u glavnom nam gradu, gdje svjedočimo potresnim, sarkastičnim i duhovitim životnim pričama stvarnih sudionika postava.

Nastavno na ovaj konkretan primjer domišljato koncipiranog (alternativnog) muzeja s društvenim prizvukom, sjetim se i komentara jednog poznanika s domaće kulturno-umjetničke scene — na temu “osamdesetih” u nas; a komentar je kako “osamdesete” nisu samo “novi val”. Ali iz nekog razloga kontinuirano se javni diskurs vrti u tom smjeru, iznova preživajući vrijednu ali površinski nažalost ustajalu temu neprežaljenih (ranih) osamdesetih i društvenih tokova tog vremena. 

Poput mnogih, odrastavši u osamdesetima, sentimentalna veza vrlo je jaka — nostalgija u tom pogledu ostavlja prostora za intimna prisjećanja i rekontekstualizaciju osobnih uspomena u sadašnjosti. Međutim kontinuirani višegodišnji hajp oko kolektivne nostalgije za “osamdesetima” stvara nesnosnu averziju, sve dalje, nažalost, tjerajući na povraćanje uslijed alarmantne regresije i ispranosti masa, zbog čega smo kao društvo potonuli u još veću kaljužu učmalosti i beznađa… Pop-ikona osamdesetih, Boy George, u BBC-jevom dokumentarcu s početka 2000-ih o Novim romantičarima — “Whatever Happened To The Gender Benders?”, izjavio je — “… u svoje vrijeme nitko nije volio osamdesete; svi bendovi bili su sranje, njihove frizure bile su pretjerane… a sada, odjednom, svi vole osamdesete… što možda ukazuje na to koliko su stvari loše danas…”. Tome u prilog ide i sjajna satirična epizoda unatrag svojih sada već desetak+ godina — “The Grumpy Guide To The 80s”, također u realizaciji BBC-a. 

Naravno, kakve veze BBC-jevi dokumentarci imaju s ovim personalnim njorganjem na temu novog vala? Kao društvo, stasali smo na utjecaju pop-kulture sa Zapada, anglofonski idiom pojačao je, ako već ne i u potpunosti odredio, ovdašnji konzumentsko-stvaralački senzibilitet/ukus. Međutim, sivilo ovdašnje društvene nejednakosti osamdesetih itekako se osjetilo, kao što se uslijed nametnutog retro-diskursa danas osjete i posljedice međugeneracijske neinformiranosti… 

Pa tu sad dolazimo i do “Muzeja novog vala” — ideje koja je od samog početka realizirana pod vrlo teškim navodnicima (o upitnicima da ne govorimo)… Kad je ovaj famozni “muzej” otvorio svoja vrata, tamo negdje potkraj 2022. godine, na adresi u Vlaškoj ulici u Zagrebu (u međuvremenu, u ožujku ove godine, naprasno je, u svega par dana, iseljen iz istog), moram priznati kako sam poput mnogih bio itekako zaintrigiran — jer ideja o jednom takvom muzeju vrlo je privlačna, sugestivna i zanimljiva. Na otvorenju “muzeja” u znak podrške, prigodno se okupila šira klika ovdašnjeg pop-rock miljea (dio kojeg je stasao u vrijeme punka i novog vala), uz prisutnost nadobudne javnosti. Osobni entuzijazam, nažalost, splasnuo je već tada i tamo, na samom ulazu/otvorenju famoznog “muzeja”. 

Nije toliko problem u prostoru koji je u datom trenutku bio ustupljen “muzeju” za rad, niti ulazim u to koliko je inicijalna priča rezultat nečije dobre namjere i volje (osobno ne poznajem inicijatore projekta, niti mi je namjera ikoga ovim osvrtom degradirati, iako će nažalost zazvučati tako u njegovom nastavku) — problem je, međutim, u izostanku bilo kakve profesionalnosti, kao i u nedostatku šire percepcije novog vala, njegove konkretnosti što bi on trebao zastupati/predstavljati, kao i neshvaćanju, nepripremljenosti, nepoznavanju materije i vječitom svođenju ideje “novog vala”, prije svega na par istaknutijih lica tog vremena, svjesno pristalih da budu dio jedne krajnje otrcane retro-šablone.

Naravno, dio javnosti iz svojih će sentimentalnih razloga nastaviti podržavati i braniti tu i takvu “novovalnu” površnost u svrhu instant-zabave i prisjećanja na vlastitu mladost, ni ne pomišljajući na potencijal, kakav ideja novovalnog muzeja sa sobom načelno nosi i podrazumijeva; opet uzmimo kao primjer anglofonsku ostavštinu — uz redovite dokumentarce, izložbe i monografije, kao i muzička reizdanja, po ulicama istaknutijih epicentara punk- i post-punk kulture, redovito se postavljaju memorijalne ploče u znak respekta i kulturnog/umjetničkog doprinosa/nasljeđa prema predstavnicima tamošnjeg, nekad underground-, danas neoborivog (iako na trenutke jednako ispranog) pop-establishmenta osamdesetih. 

U nas, međutim, famozni klupski i koncertni (retro) programi na temu osamdesetih i novog vala — poput ovog “muzeja” — odraz su tek kolektivne ispranosti isključivo hit-refrenima jučerašnjice, mimo kojih bilo što opskurnije i jednako vrijedno, nema gotovo nikakvu šansu niti značaj, unatoč upornosti predanijih entuzijasta-iskapača da kroz svoje pokušaje, posebno kroz samizdatske inicijative, spase iz prašine i zaborava jednu kudikamo bogatiju, širu i konkretniju novovalnu/alternativnu ostavštinu.

Na stranu neupitna antologijska vrijednost do danas popularne hit-struje pop-rocka na ovim prostorima, ali generička monopolizacija “novog vala” u korist užeg kruga privilegiranijih estradnjaka-mastodonata, stvara ispodprosječnu, iskrivljenu sliku o jednom konkretnom vremenu, koje neovisno o svjetskim strujanjima, kao i neminovnom utjecaju istih, traži kudikamo opsežniji pristup. Nažalost, način na koji je proteklih nekoliko godina famozni “Muzej novog vala” funkcionirao, samo je produbio i razotkrio jednu jako tužnu sliku, kroz tipično logističko šalabajzanje materijom oko koje se jalovo “vodstvo” “muzeja” niti u jednom trenutku nije potrudilo angažirati barem profesionalniji kustoski kadar da ovu, idejno itekako zanimljivu priču postavi na zdravije noge, tako profesionalnije saževši jednu epohu u zavidan muzejski postav s mogućnošću daljnje nadogradnje. 

Ovako, cijela je priča u startu fiksirana — u doslovnom smislu; autentični predlošci ustupljeni “muzeju”, nakeljeni su direktno na zid i tako bespovratno uništeni, u maniru ni-vrit-ni-mimo nabacivanja s retro-obrascima i programima, koji zapravo s novim valom nemaju dublje veze, osim kroz krajnje banalno produbljivanje opće društvene kakofonije s retro-prizvukom (gornja slika tek je jedan u moru primjera djelovanja “muzeja” i govori svojih tisuću površnih riječi).

U trenutku objave ovog osvrta, “muzej” je još uvijek u “izgnanstvu” i unatoč najavama o “skorašnjem otvaranju u novom prostoru”, preživljava tek kroz respiratorne retro-objave na društvenim mrežama.

 

Fotografija: preuzeto s društvenih mreža (autor nepoznat)

-

Iv/An, Ovozemaljske stvari, lipanj, 2026.